Milan Đurić-BH reprezantivac iz našeg kraja.

 

Milan Đurić je rođen u Tuzli (njegov otac, Goran, je bivši nogometaš treće skupine) koji je se nastanio u Pesari 1991. godine. Iako je rođen u Tuzli, njegova porodica je iz Vlasenice, Bosna i Hercegovina, u to vrijeme u sastavu SFRJ Unatoč tome što je Bosanac, Đurićev maternji jezik je italijanski.

Klupska karijera

 Igrao je za omladinski pogon ekipe Vis Pesarin do 2005. godine. Međutim, klub je proglasio bankrot, a Đurić je pušten bez obeštećenja. Potom potpisuje za San Marino Calcio, da bi narednu sezonu prešao u Casenu, gdje je igrao za omladinski pogon koji je vodio Davor Jozić

Cesena

Za prvi tim Casene je debitovao 30. oktobra 2007. godine u na utakmici protiv Montove u okviru Serie B. Nekoliko sedmica kasnije postiže prvi pogodak u profesionalnoj karijeri na utakmici protiv Frosinona. Potvrđen je Casenu također za sljedeću sezonu u Lega Pro Prima Divisione (Italijanska treća divizija)

Parma

2010. godine za 300 hiljada eura prelazu u Parmu, iz koje je odmah otišao na posudbi u Ascoli, da bi u januaru 2011. godine igrao na posudbi u Crotoneu. Ovaj sporazum je bio dogovoren 15. juna 2011. za narednu godinu

Povratak u Casenu

1. jula 2012. godie se vraća u Casenu. Međutim, sezonu 2012-13. je odigrao na posudbi u ekipi Cremonese. U julu 2013. godine je bio posuđen u Trapani, klub koji je tek izborio Seriu B. U januaru 2014. godine je igrao na posudbi u Cittadelli.
30. juna 2014. godine je vraćen u Casenu, za koju trenutno nastupa.

Reprezentativna karijera

Milan Đurić je bio voljan da igra za obje reprezentacije, BiH i Srbije. Međutim, nikada nije dobio poziv od Srbije, tako da je odlučio da igra za BiH.
U julu 2010. godine je odlučio da igra za BiH. 12. februara 2012. godine je dobio prvi poziv za prijateljsku utakmicu BiH U-21 protiv Srbije U-21 u Beogradu. ali je čekao svoj debi tek 1. juna 2012. godine kada je ušao u 79. minuti za BiH U-21 (trenirao je Vlado Jagodić) te postigao gol 10 minuta kasnije koji je bio njegov prvjenac za matičnu zemlju BiH u pobjedi od 3:0 nad Bjelorusijom U-21 za U-21 kvalifikacije za EP na domaćem terenu stadiona Grbavica u Sarajevu. Pet dana kasnije je započeo susret protiv San Marinom U-21 u Sarajevu 6. juna i postigao svoj drugi gol za nacionalni tim i drugi u utakmici koja je završila pobjedom BiH 3:1, i pri tome dodao jednu asistenciju za prvi gol na utakmici. U utakmici protiv Grčke U-21, 7. septembra u Sarajevu postigao je još jedan, svoj treći u tri utakmice odigrane, i šetvrti na utakmici za ugodnu pobjedu od 4:0.
U Sarajevu 10. septembra 2012. godine protiv Njemačke U-21reprezentacije postigao svoj prvi het-trick za BiH U-21, još pri tome je asistirao za četvrti gol na utakmici. Ovo čini impresivnu brojku od šest golova i dvije asistencije u samo četeri odigrana susreta. Za seniorsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine je debitovao 29. marta 2015. godine na utakmici protiv Andore

izvor:Wikipedia

NAGRADNA IGRA tuzlansko piješ i auto dobiješ

Nagradna igra počinje 20. marta 2015. godine i traje do 31. avgusta 2015. godine kada će biti finalno izvlačenje na kojem najsretniji igrač osvaja automobil Škoda Citigo.
Za učešće u nagradnoj igri svaki igrač treba da pošalje SMS sa jedinstvenim kodom koji se nalazi sa unutrašnje strane krunskog zatvarača na staklenim bocama Tuzlanskog pilnera i da ga pošalje na broj 091 212 405.
Pored automobila mogu se osvojiti i mnoge druge sedmične i mjesečne nagrade kao što su: televizori, suncobrani, tableti, telefoni, poklon paketi i sl..
Broj poslanih poruka nije ograničen tako da igrači slanjem većeg broja poruka dobijaju šansu da osvoje neku nagradu ili više njih. Cijena jedne poruke je 0,20 KM + pdv

Dan 208.Slavne brdske brigade Čelić-Epitaf vojniku koji je pao u času potpisivanja primirja

"Vijest je letjela brže od ptice
Brže od vjetra
Brže od munje,
Gugutala je od sreće u eteru.
I stigla je prekasno.

Za one koji su pali uvijek je prekasno.

A da je stigla samo pola sata ranije, on bi bio živ.
Rukovao bi se s drugovima i smijao.
Da je stigla dan ranije, mnogo bi njih još ostalo živih.
Da je stigla mnogo mnogo ranije, mnogo mnogo
bi ih još ostalo živih.

Trebalo je vijest poslati mnogo mnogo ranije,
Prije no što su počeli padati mrtvi."

Grigor Vitez

Polaganje vijenaca na centralnom spomen obilježju

 

 

Prijem kod načelnika Opštine

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Svečana akademija-pozdravne riječi predsjednika demobilisanih boraca Muaza Salkića

O ratnom putu brigade govorio je ratni k-dant II korpusa,general Hazim Šadić

Kulturno zabavni program

Pjesme o BH gradovima

19.mart-Sjećanje na 208.brdsku brigadu Čelić

                                                Osnivanje brigade

 

Naredbom k-danta 2. Korpusa ,208.brdska brigada formirana je 19.marta 1993 godine,kada je došlo do preustroja štaba teritorijalne odbrane u vojnu brigadu.Ratni put je započet davno prije ovog datuma,pret kraj 91.i spočetka 92.godine kada je svako naseljeno mjesto na području današnje Opštine formiralo manje jedinice naoružane uglavnom lovačkim naoružanjem. 
 


Prva vojna aktivnost pripadnika ovih jedinica odigrala se spektakularnim hapšenjem pukovnika JNA Momira Zeca sa još dvojicom njegovih saradnika,13 maja 1992.Do okupacije Koraja ove jedinice su izvjele još nekoliko manjih akcija,ali protjerivanjem Korajaca 15.juna 1992.dolazi do svenarodnog otpora i žestoke borbe za opstanak na ovim prostorima
 



Upad Arkanovih tigrova u Čelić septembra 92. i njihov poraz u borbama prsa u prsa,bitka je za nezaborav koja svjedoči o hrabrosti boraca ove brigade. 208,kasnije 254 brigada imala je jednu od najdužih linija odbrane,oko 36 kilometara od vrha Majevice do Posavine,pa i sami dio brčanskog ratišta. Jedna je od rijetkih brigada koja nije izgubila ni pedalj uspostavljene linije odbrane,čak više početna linija je u toku b/d pomjerana prema neprijateljskim položajima. Uporedo sa odbrambenim,vodila je i oslobodilačka dejstva,tako da su Naredbama Štaba komande 2.Korpusa i štaba Vrhovne komande Armije RBiH elitne jedinice učestvovale u blistavim pobjedama širom BiH

 

                                                                       Ratna priznanja

 

Dobitnici Zlatnog ljiljana

Posthumno

Mirsad Zahirović

Ekrem Agić

Mevludin Ljaljić

Vahid Mujkić

Dževdet Gačević

Živi dobitnici

Husejn Salihović

Viktorijan Jurić

Jasmin Ljaljić

Zlatna policijska značka

Jakubović Ibrahim

Halilović Admir.






Zanimljiv podatak da je Huso Salihovići prvi dobitnik Zlatnog ljiljana na nivou 2.Korpusa. 
Takođe stoji i podatak na koji svaki pripadnik ove brigade treba da bude ponosan, što niko nije optužen za činjenje ratnih zločina,što pokazuje o vojnom ustroju i organizovanosti ove brigade

Osnivanje brigade Naredbom k-danta 2. Korpusa ,208.brdska brigada formirana je 19.marta 1993 godine,kada je došlo do preustroja štaba teritorijalne odbrane u vojnu brigadu.Ratni put je započet davno prije ovog datuma,pret kraj 91.i spočetka 92.godine kada je svako naseljeno mjesto na području današnje Opštine formiralo manje jedinice naoružane uglavnom lovačkim naoružanjem.

Copy and WIN : http://ow.ly/KfYkt

Osnivanje brigade Naredbom k-danta 2. Korpusa ,208.brdska brigada formirana je 19.marta 1993 godine,kada je došlo do preustroja štaba teritorijalne odbrane u vojnu brigadu.Ratni put je započet davno prije ovog datuma,pret kraj 91.i spočetka 92.godine kada je svako naseljeno mjesto na području današnje Opštine formiralo manje jedinice naoružane uglavnom lovačkim naoružanjem.

Copy and WIN : http://ow.ly/KfYkt

Osnivanje brigade Naredbom k-danta 2. Korpusa ,208.brdska brigada formirana je 19.marta 1993 godine,kada je došlo do preustroja štaba teritorijalne odbrane u vojnu brigadu.Ratni put je započet davno prije ovog datuma,pret kraj 91.i spočetka 92.godine kada je svako naseljeno mjesto na području današnje Opštine formiralo manje jedinice naoružane uglavnom lovačkim naoružanjem.

Copy and WIN : http://ow.ly/KfYkt

Osnivanje brigade

Copy and WIN : http://ow.ly/KfYkt

S Nusret-Holidejsom u Siriju

 
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, sjede dvojica vehabija u Gornjoj Maoči i dokono prate vijesti jordanske televizije, gledajući kako se sirijska braća dolje po pustinji mlate s Ašadovim psima. "Jooj", zajooja jedan sjetno, "baš mi se ponovo ide u Siriju!" "Kad si ti to bogati bio u Siriji?!", iznenadio se drugi. "Ma nisam", na to će onaj, "nego mi se i jučer išlo."

Od sada, međutim, to više nije nedostižan san. Tajne službe objavile su ovih dana obavještajna saznanja o razgranatoj mreži koja dobrovoljcima iz Bosne i Hercegovine organizira ratni hadždž na sirijski front. Nusret Imamović, dobro poznati seoski selefijski glavešina iz Gornje Maoče, i Dževad Gološ, manje poznati sirijski student i utemeljitelj Fondacije Darul-Kur'an iz Mostara, okupljali su ratnike iz cijele zemlje, davali im po tri hiljade konvertibilnih maraka i sređivali put u Tursku, transfer do sirijske granice i obuku u Al-Kaidinim kampovima u Siriji.

Dosad je, eto, u Bosni to bila skupa i opasna avantura, jednako sumnjivim kanalima švercali su se nezaposleni vehabije na Bliski istok i nezaposleni inženjeri u Europsku uniju. Baš kao u onom Đurinom filmu, neki bi bezdušni mafijaš pod obroncima Majevice u praznu cisternu ugurao dvadeset jadnika iz Srebrenika i Kalesije, pa ih tri-četiri sata kasnije iskrcao u industrijskoj zoni u Zenici i objasnio da je to, kako se lijepo vidi, Slovenija. Tu bi onda u cisternu ugurao dvadeset zeničkih vehabija, pa se, jasno, vratio na Majevicu, objasnivši im da je to Afganistan.

Posao cvao, nije bilo praznog hoda, sve dok na kraju u Zenici nezaposlenih nije bilo koliko u cijeloj Sloveniji, a na Majevici se mudžahedina nakupilo za jedan srednji džihad. Pa postalo sumnjivo.

Danas, kako vidimo, ta je stvar mnogo bolje i ozbiljnije organizirana, i funkcionira otprilike kao klasični turistički aranžman. Dobro, više teroristički. Sjede tako ona dvojica vehabija u Maoči i gledaju televiziju, kad u neka doba na programu reklama za desetodnevni džihad preko terorističke agencije Džihad-Tours iz Mostara. "Joooj", zajooja u to jedan, "baš mi se ponovo ide u Siriju!" "Šta ti se i jučer išlo?", zajebava ga drugi. "Ma jok", kaže, "nego sam se jučer vratio".

Dobila tako Bosna i vikend-mudžahedine. Kleta sudba namjerila ih na ovaj svijet taman kad je rat završio, pa danas na džihad moraju u inozemstvo. Onda se vraćaju puni utisaka i zadivljenim prijateljima pokazuju slike iz mobitela. A na mobitelu prekrasni krajolici sirijske pustinje, prizori iz vojnog logora u Sarmadu, Al-Kaidinog all-inclusive kampa za obuku s pet zvjezdica, pardon polumjesečića, i atraktivni kadrovi uličnih borbi, likvidacija, vješanja, spektakularnih samoubilačkih akcija i ostale izvanpansionske ponude.

"Preselite na džennet u stilu, provedite sa Džihad-Toursom nezaboravnih deset dana u Siriji!", cvrkuće tako u onoj reklami nekakav preplanuo tip, u havajskoj košulji nehajno prebačenoj preko pojasa s eksplozivom. "Aranžman uključuje posjetu turskom gradu Antakiji, uzbudljiv prelazak granice kod Bab el-Have i sedmodnevnu obuku u auto-školi za vozače samoubice C-kategorije".

"Dok s drugima nitko živ ne zna hoće li se vratiti, sa Džihad-Toursom se nitko živ nikad nije ni vratio", na kraju će on, dok ekranom ide telop: "Provedite ostatak života s nama: Džihad-Tours, vaša karta za džennet u jednom pravcu!".

- Kako seru! - mrzovoljno onda dobaci mlađa neka žena u Maoči. - Onaj moj se sinoć vratio. Haman mu ni nokat ne fali.

- Kolko je dobio? - pita je starija prijateljica.

- Dvije hiljade maraka.

- Pa ja - odmahnu ova. - To naivne mame popustima. Onaj Hatidžin je išao s Nusret-Holidejsom, dobio tri hiljade maraka i ubilo ga peti dan. To je brate ozbiljna agencija.

- Govorila sam i ja ovome mome, hajde s Nusretom, on nikad nikoga zajebo nije. Ali ne, čuo on da je Džihad-Tours pedeset posto jeftiniji. Jeble ga dvje hiljade. Ja bi mu ih sad sve u Megdonalsu potrošila!

- Pfu, nanu im jebem lopovsku - pljunu prijateljica u pod. - Tako su i onoga Nermininog zajebali.

- Nermininog? Onoga što se ubio prošli mjesec?

- Ma ja. Nije prošla hefta da je preko Džihad-Toursa otišo u Siriju za bombaša samoubicu, a vratio se živ živcat. Pa se ubio od sramote. Meni jedino žao kuće, lijepa kuća bila.

- Dobro, znači da je barem obuka bila kvalitetna - zaključi mlađa, pa obje prasnu u hihotav smijeh.

Doista, zgodno je što više nema švercera s cisternama i što se sada sve organizira preko agencija, ali što je s nezadovoljnim mušterijama? Niču te terorističke agencije leva-leva, nema tko nema nekog amidžinog malog u Al-Kaidi, svatko danas organizira jeftine sedmodnevne džihade, opći je tu nered i javašluk, pa je sve više i razočaranih vikend-mudžahedina, onih što su u Siriju otišli s glavom u torbi, a vratili se s glavom na ramenima. U onoj torbi ostala tek beskorisna vozačka dozvola za teretna vozila preko sedam i pol tona. Iz nekog razloga, naime, nitko u kantonu neće da zaposli profesionalnog vozača kamiona C-nula kategorije s dozvolom izdanom u Sirijskoj Arapskoj Republici.

- Ce-nula? - zbuni se šef u Tuzlaprevozu. - Kakva je to kategorija?

- Isto ko obična Ce - požuri mladić u nešto okraćalim pantalama. - Samo bez kočnica.

Što je dakle s takvima, koji su uredno nazvali broj iz reklame, uzeli lovu od posrednika i zavedeni obećanjima o lakoj i brzoj smrti otišli u Sveti Rat u Siriju, pa se desetak dana kasnije vratili u selo živi, zdravi i osramoćeni? Kako je uopće uređena ta stvar, kome oni da se žale? Agenciji za nadzor tržišta? Ombudsmanu za zaštitu potrošača? Da traže povrat novca?

- Selamalejkum - uljudno će tako s vrata pozdraviti onaj mladić - ja sam s vašom agencijom prošli mjesec putovao na džihad u Siriju.

- I? - nepovjerljivo će gazda, preplanuo neki tip u havajskoj košulji.

- Kako "i"? Evo me živ živcat! Da sam se ko vozač u Grasu zaposlio, dosad bi me zbog štrajka ubilo!

- Ne shvatam, što hoćete od nas?

- Ništa. Kolko znam - prijeteći će ga pogledati mladi vehabija - vi nezadovoljnim mušterijama garantujete povrat novca.

- Đe to piše?

- Bogami ovdje - izvadit će ovaj zgužvanu reklamu Džihad-Toursa i svežanj maraka, pa ga bijesno baciti na stol.

- Šta je to?

- Dvije hiljade, do zadnjeg pfeniga - otpuhnut će naš junak zamičući za vrata, sve rogoboreći sebi u dugačku bradu. - Ja agencije i govana.

prenešenohttp://www.oslobodjenje.ba/kolumne/s-nusretholidejsom-u-siriju

Za 100 KM iz Čelića na tekmu u Beč

Jedinstvenu priliku navijačima BH reprezentacije sa ovih prostora upriličila je firma DOO Mrkaljević Čelić
Naime,posredstvom ove firme za svega 100 KM,obezbijeđen je prijevoz i ulaznica.za utakmicu između naših zmajeva i reprezentacije Austrije,koja će se odigrati na stadionu Ernst Happel u Beču 31. marta 2015 godine.

.Polazak je zakazan za utorak, 31.03.2015. godine u 7,00 sati ispred prostorija firme “Mrkaljević” d.o.o
Prijavite se na vrijeme,jer je broj karata ograničen..

Vjerovali ili ne U Loparama ne mogu naći 20 radnika

LOPARE, Fabrika modne konfekcije “Kristin mod” iz Lopara traži 20 novih radnika, ali bezuspješno, jer kažu na tržištu nema dovoljno kvalifikovane radne snage za šivenje ženske modne odjeće.

“Pokušavali smo da sa Srednjoškolskim centrom u Loparama dogovorimo formiranje jednog odjeljenja učenika tekstilne struke, ali do sada ta ideja nije realizovana. Prosječna starosna granica naših radnika, uglavnom je riječ o ženskoj radnoj snazi, trenutno iznosi oko 50 godina, što je izrazito nepovoljno”, kaže za poslovni portal “CAPITAL” Obradin Božić zamjenik direktora fabrike „Kristin mod“ čiji vlasnik živi u Parizu, a porijeklom je iz Srbije.

Božić ističe da u Modnoj konfekciji “Kristin mod” trenutno radi 63 radnika. Prošle godini poslovali su pozitivno, sa prometom od 1,1 miliona KM. Uglavnom su u pitanju lon poslovi, a Konfekcija „Kristin Mod“ već šesnaest godina šije žensku garderobu za poznate francuske proizvođače odjeće, „Tara Žarbon“, „Antonel“, „Vanesa Bruno“, „Žorž Reš“ i druge.

Obradin Božić kaže da je prosječna plata zaposlenih radnika oko 500 KM. Obezbijeđen je topli obrok i prevoz za radnike sa područja Bijeljine, Čelića i susjednih opština. Redovno izmiruju obaveze prema državi, poreze i doprinose.

Zbog nedostatka dovoljnog broja radnika tekstilne struke na području opštine Lopare, vlasnik ove fabrike dio poslova dodjeljuje i kooperantima u FBiH, na području Tešnja i Jelaha

http://info366.net/u-loparama-ne-mogu-naci-20-radnika/

Klizišta ne miruju,vodotoci u porastu

Stanje na prostoru općine Čelić u posljednja 24 sata karakterišu problemi sa klizištima i porasta nivoa rijeka Šibošnice i Gnjice.
Kišne i sniježne padavine koje su u toku noći obilno padale, dovele su do porasta nivoa rijeka Šibošnice, Gnjice i Čelićke rijeke. Još uvije se nivo vode zadržao u riječnom koritu ali najavljene padavine znatno mogu ugroziti stambene objekte u riječnom pojasu navedenih rijeka.
Lokalne putne komunikacije su oštećene na velikom broju mjesta što predstavlja problem odvijanja lokalnog saobraćaja. I dalje je najteža situacija na  lokalnom putu Šibošnica –Drijenča-Obodnica –Tuzla koji je na nekoliko mjesta totalno uništen aktiviranjem klizišta te se saobraćaj odvija uz velike poteškoće.
Situacija sa klizištima je veoma teška u MZ Vražići gdje je došlo do aktiviranja starih klizišta na tri lokacije i to na lokalnim putevima za Zavide,  za Ledenjike i put za Jesenike. U MZ Čelić teška je situacija u naselju mahale i Džihani.
Kominikacija Regionalnim putem Čelić-Šibošnica-Dokanj-Tuzla i Čelić-Šibošnica-Humci-Previle-Tuzla dalje je izuzetno otežana.   
Jedinice civilne zaštite prate situaciju na terenu posebno stambenih objekata koji se nalaze u neposrednoj blizini klizišta i erozivnih riječnih korita.

Vodene bujice

Današnje slike nekih od klizišta na prostorima Mjesne zajednice Vražići

PutVražići-Zavid-Dubravice-Brčko

Njive iznad puta za Zavid

Jasenički voćnjaci

Opštinski štab CZ Čelić-Reaktiviraju se stara klizišta

Prema izvještaju OSCZ Čelić došlo je do raktiviranja starog klizišta u naselju Muratovići, MZ Donji Humci koje ugrožava dva stambena objekta i lokalni put. Također u naselju Mahale, MZ Čelić, klizište ugrožava dva stambena objekat i lokalni put.

Nadrealno-realna priča,PLAVA LAGUNA u Vražićima

Jutro je osvanulo biserli rosom po iscvjetalim livadama,netaknutih padina podno Majevice.Hidajet se je osvježavao u kamenom koritu riječice Šibošnice,u kojoj odkako je prošao novi asfaltni put,već odavno nema riba ,ali ima svježine i nekakve utješne blagosti,kakva je upravo jutros Hidajetu potrebna.
Sinoć je Hidajet ,sa božijom pomoći,radi Bugarke,konobarice i plesačice stigao u Vražiće-selo malo, svo u vragolastim vrletima,strmim usponima i vrtoglavim nizbrdicama.
Mora se priznati i spomenuti Božija pomoć i Božije odredjenje,jer bez toga teško bi se moglo povjerovati da bi dovde Hidajet ikako mogao stići,obzirom na tehničke mogučnosti njegovog Fiće,malog prevazidjenog , po svim saobraćajnim propisanim pravilima, otpisanog autića.Ujedno autić je njegovo jedino sklonište…..Jer Fićo je Hidajetu prevozno sredstvo, prije svega prebivalište-dom-krov nad glavom kad u ove krajeve naidje.Drugog doma on nigdje nije imao.
Naravno da Fićom Hidajet ne smije ni blizu redovnog autoputa ,već samo lokalno,ovim Majevičkim selima,gdje saobračajna policija zna za Hidajeta, al mu to riskantno vozanje dušmanski gledaju kroz prste:kad Hidajetu nije stalo do njegovog zdravlja i čitavog tijela,što bi ga policija trebala ganjat i čuvat od havarije,svejedno osim njega gotovo niko da ne prolazi ovom djadom.
Ima Hidajet još i gitaru sa tri žice i dvije kanafe,koja mu služi kao pomoćno sredstvo prilikom osvajanja i zavodjenja ženskinja,ukoliko bi to uopšte bilo potrebno,jer Hidajet je sam sebe smatrao urodjenim zavodnikom,ljepotanom i šarmerom,da se je samo radi toga roditi trebo.S tim ubjedjenjem tako Hidajet i živi samo radi ženskinja.
Dalje ,od imanja Hidajet ima :farmerke,trenerku ,čizme kaubojke i sportske patike.Inače je okolo svog skrovišta(gdjegod parkira Fiću) bitisao bos,u gačicama , go dopasa.
Da ne smetnem s’ pameti ;Hidajet se je ponosio svojim izgledom:“Kose duge…a oči plave,usta ko dvije trešnjice a brčine mangupske…“Tako je Hidajet vidio sebe.Doduše mi smo gledali:trcavu podugu kosurinu,žmirave oči-nekako sivkaste,usta mala i tanka ko dvije gliste,e jest imo brkove ko četka za cipele.Dakle jest bio brkat pa s’ pravom je mogao da se pretstavlja kao Brko !!
***
Juče popodne , Hidajet Brko je iskočio na skretanju za Ratkoviće,iz medjugradskog autobusa ,što saobraća Brčko-Tuzla.U blizini ga je čekao njegov vjerni Fićo,pa Hidajet, poslije dužeg tehničkog ubjedjivanja,nagovori malehnog autića,da krenu u pravcu obližnjeg sela Vražići.
Ponosan na sebe što je brzo uspjeo saznati; kud je Preslava Bugarka nestala,poslije umjetničkog angažmana u Miladijama,sletio je namah nizbrdo Vražičko,na lehru,“štedeći pametno benzin“,jer kočnice svakako nisu slušale,a bratski se držao za volan…Helem zaustavi se prvim točkovima u lokalnom potoku….
Odatle ga je,s malo muke, isteglio Sejfo svojim volovskim kolima,napenalio ga u pravcu dzade koja vodi do u „centar sela“,pa je Hidajet bez stressa stigao „s’ autom“ do pred seosku birtiju u Vražićima.
Birtija u sklopu seoske zadruge-„čitaonica“ ,prostor za društvene i kulturne aktivnosti sela,je prostor sa šest stolova i po potrebi neograničenim brojem stolica.Poslovodja je Savo sa svojom ženom Zinkom Cigankom,a iznad ulaza u birtiju jasno stoji natpis“Plava Laguna“.
Prije dva dana u Plavu Lagunu je došla,da nastupa,igračica Preslava Bugarka,koja će ujedno biti i konobarica.
Zinka Ciganka se je tom prilikom pokazala kao višestrano skriveni talenat:režiser i kostomograf.
U užareno raspoloženje je unesen onaj neograničeni broj stolica,jer posjeta je bila izvanredna. Igračica Bugarka-konobarica, je imala za dužnost prvo razdijeliti gostima posluženje:meze i piće,pa onda bržajbolje ,tamo u ostavi gdje su gajbe piva,raskomotiti se tako da na njoj ostane samo keceljica i Sarajevske papučice sa Baščaršije, kao udvornička asocijacija ovim Podmajevačkim seljacima,na njihovu im dragu Bosnu.Preslava je plesala nešto izmedju Hula-Hopa i Trbušnog plesa,muziku je sebi sama obezbijedila sa kasetofona ,a papučice su cakatale ,kao dodatno uzbudjenje.
***
Preslava je studentica pedagogije u Bugarskoj,a ovaj ljetni umjetnički baletski angažman je sebi upriličila da nešto zaradi tokom ferija.
Ne bi Preslava još otišla iz Miladija,zabačenog sela na pola puta Brčko-Čelić,ali je Hidajet,njen kobajagi vjerenik,popio nedozvoljenu količinu piva na gladan stomak,pa napravio frku u birtiji,da su ga pustili- pobio bi pola birtije.Ipak su ga s policijom odstranili ,a tom prilikom je prije dolaska policije Preslava bila na brzinu isplaćena, kakobilo, i doslovno otjerana.
Ne znajući kud bi u gluho doba noći,u toj nedodjiji i gustoj pomrčini,nije se Preslava femkala da sjedne u prvo auto koje je naišlo.To prvo auto,koje se ukazalo iz Podmajevičke mrakulje,bio je „stojadin“ Beće vodeničara iz susjednog sela Vražići.Tako je Bugarka balerina , sa Bećom vodeničarem stigla,u Plavu Lagunu , u Vražićima.
***
Hidajet je samo prenoćio u bajbuku,pa odmah krenuo da izvidi gdje je Preslava liferovana,a kad je doznao ,eto odmah je stigao, još sinoć ,u Vražiće.Ali to noćenje u bajbukani,i to jedno jedino , bilo je predugo,pa je Preslava umjetnička igračica,postala sad „vjerenica“ Beče vodeničara.Zato je Hidajet kaharli,da ga jedino može razgalit ovo kameno korito riječice Šibošnice,u kojoj već odavno nema riba ,al ima nekake utješne svježine i blagosti.
Dok se Hidajet „izbanja“ u Šibošnici,sjest će pa napisat pjesmu u čast Preslave Bugarke,a to znači da je nije prebolio,al jest odlučio da ide dalje,i da je zaboravi.
Namirit će svog Fiću, u nećiju avliju, dogovorit će se ,da Fićo čeka Hidajeta,kad opet ovdje u zavičaj navrati.
***
Bećo vodeničar sjedi u Plavoj Laguni,a Zubejda,Bećina žena stoji pod prozorom Plave Lagune,malog Faika je poslala da stoji kraj oca, svaki čas da dodijava Beći:“Babo hajmo kući..“
Nije Bećo vodeničar još otčeifio,pa je Zubejdi, a i Faiku sve djabe.Na kraju će mati sa dijetom otić kući;Faik da spava a Zubejda ,prvo da psuje i kune ,a onda da plače…sve dok Bećo ne dodje …
***
Bećo je svoje odradio kod „vjerenice“ Preslave,ostavio joj dobar „halal“,pa polajnak, prebacivši na klonula ramena „kaputić“(sako),nogu-za- nogom, kreno svojoj kući….Samo mu je još trebalo da legne i zaroni u zaslužen sanak…
***
Kod kuće ga je čekala Zubejda,prvo je plakala…pa psovala…onda se je Beći svašta nagovorila…Beći je bilo svejedno,samo je čeko da Zubejda prestane ,jer bi najradije , poslije onog sa Preslavom,slatko zaspo…Ali je Zubejda ,jednako zvocala,podizala glas do granice kad počinju bitke,pa ju je Bećo , na kraju , moro izdegenečit ko pravi čoj’k svoju ženu.
***
U Plavoj Laguni još samo sjedi pjani Hadzaga i njegov vjerni pas Brnjo-lovački Posavski trobojac.
„Savo,daj šta daš…šta imaš za meze….“?petlja Hadzaga odebljalim jezikom…
„Imadem,imadem,imadem…Kranjske i Čajne kobasice…imadem,imadem…Čajne i Kranjske…Imadem svašta ,šta ti duša zaželi…“
„Savo,..marš tamo…znaš ti da ja ne jedem krmetinu…daj šta daš..šta imaš za meze…“opet zapetljava Hadzaga pjan,očiju na „pola koplja“…
„Imadem,imadem…imadem Kranjske i Čajne…kobasice…imadem.., imadem…svašta šta ti duša poželi…imadem Kranjske..“
Hadzaga:“Marš tamo Savo…ne jedem krmetinu…Brnjo..puc..puc..Brnjo,uj’di ga,uj’di Savu Brnjo..šta ima ba Savo za meze…ehej…čuješ ti ba Savo..daj..šta daš..daj nešto… za meze,Savo..,krme jedno Savo…daj ba nešto… za mezz……“
Pada Hadzagina glava na stol,ruke vise pored stola,Brnjo samilosno liže Hadzaginu ruku.
Savo donosi, na tanjiriću narezane kobasice,postavlja pred Hadzagu pjanog…:
“Evo sudjukice ,za gazdu Hadzagu…a evo isto i za cijenjenog Brnju…“…baca Savo,komadiće užegle kobasice pred rasnog psa….
Hadzaga jede „sudzukice“ mezeti,pijucka rakiju „Požegaču“=razblažen čisti alkohol u koji je Savo zgnječio suhu šljivu,pa sad to Hadzagi puno liči na rakiju a još više na otrov…..sve će to Hadzaga debelo platit…
Brnjo sa prezirom onjuši ušćuhlu suhovinu,umorno liježe na prednje noge,glavu naslanja na šape:
“E moj,Hadzaga,e moj dobri Hadzaga,jesi mi ti ,vala postao gori od hajvana…“
Manje poznate riječi:
Femkati se=umišljati se
Bajbok,bajbokana=pritvor
Djada=put,cesta
Liferovana=otpremljena
Ostavit „halal“=platiti za uslugu
Lovački posavski trobojac=sorta lovačkog psa
Rakija požegača=rakija od sp.šljive
Mrakulja=mrkli mrak
Za Vas napisala Selena of Balkan(Brčanka)-Sehija Kobić

.

DREKAVAC IZ MAJEVIČKIH ŠUMA

 

piše: Armin Pohara

Rašljani. Malo muslimansko selo uklješteno u brdima Majevice, nadomak Brčkog, zauvjek će ostati žuboriti po toplim uspomenama djetinjstva, kao Rijeka kraj koje se ugnjezdiše kućice od ćerpića, opkoljene tajanstvenim šumama i pašnjacima.
Tu u sred te seoske bajke rodila se 1933. godine moja mama Hatka, jedna od pet kćeri koje na svijet donesoše njen babo Ahmet i majka Sanija. Njena tri godine starija sestra Satka uvešće ju odlučno i sa drskošću starije sestre, u svijet seoskih čarolija i strogih pravila.
1935. godine rodit će se prvi jedini sin i brat Hamdija kao nagrada za očevu upornost da ipak dobije I muškog nasljednika.
Na kratko vrijeme moj djed ce otvoriti malu trgovačku radnju mješovite robe u selu. Posao i nije išao nešto posebno dobro jer su priće o velikom ratu koji je započeo neki mahniti švabo, uveliko unijele nervozu i strah medju ljude, a takvo nešto nikada nije dobro za bilo kakve časne poslove.
Mama ce ovu malu trgovačku avanturu svoga oca dobro zapamtiti, jer je jednom prilikom penjući se na tavan onako mala i nespretna, greškom odgurnula polugu koja je držala teški drveni tavanski poklopac, a ovaj ju je tako silno udario po prstima da joj je otkinuo vrh palca desne ruke. Bol je bio neopisiv i moja mati ga se još sjeća kao da je jučer bilo.
Osim neopisivog bola još teže joj je pala surova ali kroz polu-šalu iznesena prijetnja njene tetke kako se zbog toga nedostatka više nikada udati neće. Dugo je ova, na izgled bezazlena, prijetnja budila moju mamu iza sna i tjerala je na neobjašnjive ljutne i nekontrolirano znojenje.
Nejasno je zašto je djed zatvorio ovu malu radnju uoći samog rata, ali su kružile priče o ljubomori žena njegove braće koje su i same htjele raditi u trgovini i bile zavidne Ahminoj ženi Saniji na ovako velikom dostignuću.
Ta ljubomora ipak nije bila dovoljna da ih natjera naučiti pisatipisati ili barem dosegnuti minimalno znanje iz matematike. To se strogo kosilo sa nametnutim ali dubokim uvjerenjem da takvo što nije za prave žene I Muslimanke.
Krajem drugog svjetskog rata Smajići će dobiti još jedno žensko dijete …Suhretu, (o njenom rođenju pričat ću vam nešto opširnije) kako bi se ova ženska rapsodija mirno privela kraju 1952. godine u kojoj su i majka Sanija i mama Hatka obje postale matere. Sanija ce donjeti na svijet Enisu i tako završiti svoju …više nego uspješnu karijeru žene rodilje, a mama tek započeti svoj muški Het-Trick, kada je moj stariji brat Enes energično istrčao na teren života.
Mamino djetinjstvo trajalo je samo nekoliko godina kao i mnoga druga djetinjstva seoskih gorštaka tog vremena. Od kada je znala za sebe bila je zaposlena na imanju svojih roditelja, čuvajući marvu po okolnim ispašama očevog, za nju prevelikog, imanja.
Otac je dobar dio vremena provodio u svojoj kovačkoj radnji gdje popravljao i pravio alatke i sprave neophodne seljacima za njihove svakodnevne potrebe. Okivao je kose, potkivao konje ,okivao toćkove zaprežnih kola, pravio burad…
Mama je sa sobom u zavežljaju nosila proje (kukurzni kruh op. ur.) i komadić sira koji su bili svakodnevno na jelovniku. Imala je osam godina moja mati kada su stariji počeli  pričati o ratu, kriti hranu i čistiti lovačke puške. Ubrzo su kroz selo počele prolaziti razne vojske i mama se učila prepoznavati uniforme.
Ustaše, Nijemci, partizani… Svi su nešto htjeli a ona i ostala djeca su dobili zabranu otvaranja usta koje je majka Sanija zvala hraljama:
-Čujem li koju da je otvorila hralje cijelu će nedjelju sama na Pridolici marvu čuvat!
Nije bilo veće kazne od toga.
Djeca su odrasla u strašnom uvjerenju da baš tu u šumama oko velikog djedovog pašnjaka na samom vrhu Majevice, sa kojeg se za lijepog dana moglo vidjeti Brčko …baš tu živi onaj strašni tvor drekavac koji kažnjava bezbrižnu djecu za svaki neposluh.
Strah od nevidljivog drekavca bio je puno veći i realniji od svih zmija poskoka, divljih zubatih krmaka, medvjeda, uholaža i lude Hace koja je često potpuno gola hodala selom i kupala se po virovima rijeke, pjevajući neke mistične pjesme.
Njega nikada niko nije vidio izbliza, uvijek se krio u sjenkama i šumovima hrastova i jedini posao mu je bio otkriti sve zabranjene misli i namjere, otkriti grijeh i njegovu klicu i sve što je protivno učenju dragog Kurana i drugih mudrih knjiga islamskih, svega onog škakljivog što tjera na šejtanluke.

Kažu kako ga je jednom prilikom vidio amidža Behader dok je drijemao ispod kruške u krčevini, nakon što je klanjao podne. Krave su se zaobadale i u tutnju sjurile niz potok kršeći drvenu ogradu.
Djedov brat je odlučno zgrabio dvocijevku osluškujući divlju lomljavu u obližnjem šumarku, blizu šumarove kuće. Kleo se Alahom kao je čuo urlike od kojih se ledi dah, a onda je nešto veliko I crno skočilo sa trešnje okitite zrelim hruštovima i odletilo rijekom prema izvoru i kraju prašnjave ceste prema tajanstvenim šumama Bjelike.
Eho praska lovačke puške prolamaće se poslije kroz priče i sjećanja, šireći legendu o grekavcu kroz najtajnije staze seoske podsvijesti.
Nitko se nije sjetio pitati amidžu Behadera, kakav je san usnio nakon molitve. On je išao na Hadž I tako postao hadžija, a hadžija je veliki autoritet u čije se priče bezupitno vjeruje.
Djed Ahmet, mamin Babo, čuvao je svoj mali svijet od spletki I zamki rata, boreći se sačuvati ono što je u ratu teško sačuvati …ljudskost.
Događalo se da mu kroz kuću ponekad u toku jednoga dana prođu i ustaše i partizani, pitajući jedni za druge, kao da se brinu da im se šta nije desilo. Navraćale su i švabe, ali uglavnom da se opskrbe vodom i predahnu ispod ašlame, u svojim rijetkim obilascima malog sela na kraju svih puteva. Djed je domaćinski prihvaćao i ispraćao i jedne i druge i treće.
Sredinom četrdesetih, Nijemci su baš u njegovom dvorištu zarobili nekog partizanskog komesara koji je suočen sa neizbježnom sudbinom divlje i ljutito psovao strašne psovke koje Ahmina djeca nikada u životu nisu čuli:
-Jebem vam mater fašističku …jebem vam onog koji vas okotio …živio drug Tito …živjela Jugoslavija…
Pljuvao je suhim ustima bjesni partizan uokolo po naoružanim švabama, koji su ga opkolili, strovalili na zemlju i uvezali u konopce.
Njemački zapovjednik je prišao djedu, položio ruku na njegovo rame i sa osmjehom progovorio:
-Muslim …Muhamed …gut …zergut.
Djed je klimnuo glavom dok mu je kiselkasti osmjeh kao grč prošetao licem.
-Ja, ja gut…
-Partizan, bandit …bandit!
Pokazivao je njemački oficir na uvezanog I na tren ošamućenog čovjeka čiju su kapu sa crvenom zvijezdom vojnici čizmama gazili I pljuvali po njoj.

Osjećao je olakšanje moj djed, bojao se za djecu, za Saniju a i za sebe. Bojao se jer nije znao hoće li I na koji način biti kriv sto se ovaj divlji i prljavi ratnik baš u njegovom dvorištu pokušao sakriti. Kako će ovi strani ljudi što govore grubim jezikom razumjeti išta o njegovoj neumješanosti I skromnoj želji da ga se u ništa ne upliće i pusti na miru.
Olakšanje zbog osjećaja privremene sigurnosti miješalo se sa gađenjem i ljutnjom zbog toga što to olakšanje mora zahvaliti istima onima koji su ga u tu strašnu situaciju i doveli.
Nijemci su htjeli zarobljenika strijeljati odmah na licu mjesta u dvorištu moga djeda i majke, ali ih je djed nekako namolio da to obave negdje drugo, jer nije dobro da djeca sve to gledaju i pamte.
Za divno čudo Nijemci su ga poslušali i odveli nesretnika nekoliko kilometara uzvodno uz rijeku, krivudavim putićem prema šumariji.

Nedugo poslije Smajići će kao janjići uzdrhtati na prasak pušaka streljačkog voda, a mami se učinilo da je sa praskom u neprekidni eho pomiješana i posljednja bogohulna psovka neustrašivog ratnika.
Nekoliko godina poslije rata na mjestu gdje je “bandit” strijeljan bit će podignut mali spomenik i isti će biti proglašen za narodnog heroja

http://www.hrvatskiglas-berlin.com/?p=46835

Sjećanje na hrabrog Trebinjca: Narednog vikenda u Tuzli malonogometni turnir “Srđan Aleksić”

Prvi memorijalni turnir u malom nogometu “Srđan Aleksić” održat će se 15. marta 2015. godine u Tuzli.
Na turniru će učestvovati šest ekipa iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske:  MFK “Leotar” Trebinje, MNK “ Bosna Kompred” Tuzla, MNK “Salines” Tuzla, MFK “ Sokrates” Banja Luka, MNK “ Klanac” Brčko i MNK “Vinkovci” Vinkovci.

Turnir počinje 15.03.2015 godine u 10:00 sati, a svečano otvaranje će biti u 14:00 sati u Velikoj dvorani SKPC “Mejdan” Tuzla.

Turnir će otvoriti Rade Aleksić, otac Srđana Aleksića i  gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović.
Organizator turnira je Udruženje”Radničke sportske igre Tuzla” koje u planu ima turnir proširiti i na ostale sportove, a kako bi sačuvali od zaborava ime, lik i djelo hrabrog Trebinjca Srđana Aleksića.
(TI/rtv7)

Bošnjaci sahranili komšiju Srbina

Nekima je ovo neobičančin,drugima je ovo sasvim običan ljudski gest koji u nekom drugom vremenu,ne bi zaslužio toliku medijsku pozornost.Sve u svemu,ovo je samo jedan od dokaza da ljudskot u Bosni još uvijek postoji,baš onakva kakva je stotinama godina preovladavala na ovim prostorima.

Da čovjek,ukoliko je čovjek,nikada nije sam,pa ni u trenucima kada napušta ovozemaljski svijet pokazuje primjer iz sela Raštelici nadomak Hadžića.


Prenosimo pisanje Sarajevskog Preporoda.

– Mještani Raštelice, koja se nalazi na samoj granici između Konjica i Sarajeva, a pripada Općini Hadžići, okupljeni u džematu Raštelica na čelu s imamom Muamer-ef. Mrkonjom, i predsjednik Mjesne zajednice Hazret Subašić, izvršili su sve pripreme i realizirali sahranu Milanu Lalušiću, koji je preminuo u 69. godini života.


Milan je svoj životni vijek provodio u Raštelici kao rado viđen komšija i prijatelj, stoga je džemat izrazio potrebu da mu na ovaj način ukaže počast. Također, džemat nije zaboravio da je Milan svojim prilozima učestvovao i u izgradnji džamije.


“Na ispraćaju bio je prisutan veliki broj džematlija, koji su iskopali grob, obezbijedili prevoz preminulog, te isto tako odali sve počasti koje naš komšija, dobri čovjek i zaslužuje”, kazao nam je mjesni imam Muamer-efendija.


Milan nije imao porodicu niti bližu rodbinu, ali s ovim činom sahrane Milan je zapravo ostavio iza sebe veliku porodicu, mještane Raštelice. Nakon sahrane, imam Muamer-efendija je ugostio pravoslavne sveštenike koji su prisustvovali sahrani te izrazili pohvale za ovaj komšijski čin.

Ja se neću vratiti – priča o Đoki Stevanoviću iz Srpskih Dubravica kod Brčkog

Svaki Brčak i posjetilac Brčkog mora se susresti s njegovim imenom i pričom o njemu, uporediti se i vidjeti gdje je na skali ljudskosti u odnosu na njenu najveću vrijednost: Đokinu žrtvu.

Za Đoku Stevanovića prvi put sam čuo na otvaranju spomen-sobe logoraša logora Luka u Brčkom, 7. maja 2013. Spomenula ga je Svetlana Broz, direktorica NVO Gariwo, kao primjer da tu nisu samo ubijani ljudi zbog toga što su to i to po vjeri i naciji, već da je tu ubijana uopšte mogućnost života u skladu s općeljudskim vrijednostima. Naime, Đoko je u Luku dospio zajedno sa Smailom Ribićem, čovjekom kojeg je pokušao prevesti preko teritorija pod kontrolom srpske vojske da se spoji s porodicom. Obojicu su ih tu ubili.

Nedugo nakon tog spomena dobit ću priliku da kao novinar istražim priču, dokumentujem je i napišem scenarij za dokumentarni film koji je sada u postprodukcijskoj fazi NVO Gariwo.

Đoko Stevanović je iz Gornjih Dubravica, sela nadomak Brčkog. Zbog ratnog konteksta važno je naglasiti da je selo u etničkom smislu u potpunosti srpsko, bilo i ostalo. Susjedna sela su Šatorovići (bošnjačko) i Donje Dubravice (hrvatsko). Ta tri sela su imala interni dogovor o nenapadanju tokom rata. Dok su samo seljani kontrolisali svoja sela, dogovor je bio poštovan, a kad su počeli dolaziti ljudi sa strane, ratna dejstva niko nije mogao zaustaviti. Međutim, seljani su i tada, ako ništa drugo, upozoravali komšije iz susjednih sela da se bolje čuvaju, da su u njihovom selu stranci koji su spremni na sve.

Đoko je, dakle, iz takve sredine, gdje je komšijina glava u ratu nerijetko vrijedila kao i vlastita, bez obzira na komšijinu vjeru i naciju.

U Gornje Dubravice, u svoju nedovršenu kuću, pred rat je došao za stalno iz Slovenije, gdje je radio u Interpletu. Potjeran je kad i svi Jugosloveni koji nisu Slovenci. Kući su bili supruga i dvoje djece predškolskog uzrasta. I, jako je važno spomenuti, da se bolje oslika kakav je Đoko bio čovjek, bili su tu njegovi zečevi. Njih oko pedeset. Davao ih je samo onima za koje je znao da će ih čuvati kao ljubimce. Nije ih ubijao niti je mogao podnijeti da to neko drugi radi. O tome njegova sestra Joka kaže: „Đoko je imao preveliku ljubav prema životinjama, imao je zečeve koje je hranio, nikad meso nije jeo, nije jeo iz tog razloga što nije mogao da shvati da ljudi kolju pa jedu.“

Smatran je uglednim te mu je ubrzo po povratku iz Slovenije stigla i politička ponuda – da bude predstavnik Srpske demokratske stranke u svom selu. Nije se mnogo dvoumio. Prihvatio je ponudu misleći da ga glava od toga ne može boljeti. Nije pomišljao kakvo će zlo provoditi SDS niti je, kao i veliki broj građana BiH, mogao pretpostaviti kakve nas sve nesreće očekuju. Iako je za njega predratna pometnja, pa i početak rata, bila neka kratkotrajna zabuna, iako će se sve riješiti za nekoliko dana i svijet će nastaviti živjeti kako je i živio, mogao je razumjeti strah pojedinaca te im pomoći koliko može, a to koliko može nekome je značilo život.

Aliji, kojem neću navoditi prezime, spasio je život tako što ga je prevezao preko granice da se spoji s porodicom. Naravno, brzo će se to pročuti među Bošnjacima koje su tih dana progonili kao zečeve.  Smail Ribić će zatražiti istu uslugu. Smail je bio sekretar Stranke demokratske akcije Opštine Brčko koji će iz grada otići u Šatoroviće, rodno selo, gdje se osjećao sigurnije i gdje ni srpska vojska ni policija nisu imali pristupa. Međutim, kad je uvidio da zadugo u Bosni nigdje neće biti sigurnosti te da se s porodicom koja je bila u Njemačkoj isto toliko dugo neće vidjeti, odlučio je da ode. Za prevoz preko granice zamolio je Đoku, a ovaj je na to pristao.

Bila je prva polovina maja 1992., mostovi u Brčkom su dignuti u zrak, formiran je logor Luka, u njega zatvaraju Bošnjake i Hrvate, sve to znali su i Đoko i Smail, ali su vjerovali jedan u drugog i u vlastiti uspjeh.

Na jednom od brojnih punktova u selima oko Brčkog zaustavljeni su, privedeni u policiju, a potom odvedeni u logor Luka gdje su obojica ubijeni. Đokino tijelo je s tijelima ubijenih Bošnjaka bačeno u masovnu grobnicu na lokalitetu Farma u blizini Brčkog.

Edhem Ribić je jedan od rijetkih svjedoka Đokinog ubistva do kojeg je moguće doći i koji je spreman to posvjedočiti: „Jedno poslijepodne došli su ljudi koji su se predstavili kao pripadnici Šešeljeve stranke koji su Đoki psovali srpsku majku i ubili su ga pištoljem ispred nas, pucali su mu u čelo, da bi isti ti ljudi poslije ponoći vratili se i ubili Smaila.“

 

U logor su dovedeni iz policijske stanice vezani jedan za drugog lisicama. Jedini svjedok njihovog boravka u policiji bio je Adnan Kucalović, posljednji ubijeni u logoru Luka. Pričao je Edhemu kako su ih tukli cijelu noć. Posljedice premlaćivanja su bile vidljive do te mjere da je veliko pitanje da li bi ih preživjeli.

Mićo Stevanović, Đokin brat, jedne prilike je bio u društvu čovjeka iz policije koji je znao neke stvari o Đokinom ubistvu. Nije mu se predstavio kao Đokin brat nego je svog kolegu zamolio da ovoga navede na priču o Đokinom slučaju. Taj je rekao da je Đoki nuđeno da prepusti Smaila i da se vrati: „Ko ga jebe, nije htio“, glasi završetak priče policijske zvijeri.

I to je onaj moment od kojeg staje dah i nakon kojeg Đoko ostavlja neizbrisiv trag. Dakle, dvoje djece, supruga, kuća, brat, sestra, majka, otac, pa i zečevi – sve je to u ratu, u opasnosti, sve je to ostavio da ne bi ostavio Smaila. Nije se moglo desiti da ne pomisli kako će mu obitelj žigosati kao izdajničku a pod tim biljegom ko zna šta još uraditi. Pored toga, valja spomenuti da on i Smail nisu bili prijatelji, više poznanici.

Na pitanje šta misle o tome zašto se nije vratio, ujednačen odgovor dali su svi članovi njegove porodice: Ne bi mogao živjeti sa činjenicom da je nekoga odvezao u smrt. Usudit ću se iznijeti i svoju pretpostavku. Na vagi s kojom je bio suočen, njegov život bio je najmanje težine pa radilo se o tome da pogine tog momenta ili da nastavi živjeti sa Smailovom smrću. Najteži su bili Smail i životi članova njegove porodice. Đoko je trebao njima, da oni nastave živjeti bez posljedica a svaka žrtva, pa i Smailov život na duši, ako je to već tako doživljavao, za taj cilj može se podnijeti. U tom trenutku, međutim, život kao pojava, kao takav, bilo čiji, za Đoku je izgubio smisao. To je onaj moment kad strah od života postane veći od straha od smrti. Strah od života po pravilima onih koji mogu eto tek tako izvesti čovjeka iz automobila, mučiti ga ni za što a potom ubiti i za to nikad ne odgovarati. Takav život, po tim pravilima, nije bio vrijedan življenja, ma o kome da je riječ, a pobijediti ubice nije se moglo. I patiti s patnicima Luke, pa i porodicu staviti na tu stranu, ljudskije je nego ostati nedotaknut zlom koje je njima namijenjeno a biti mu direktnim svjedokom.

Život po pravilima ubica, nažalost, i danas živimo. Ovo je zemlja koju su oni stvorili. Đoke u takvom svijetu nema niti je ovo svijet, a pogotovo ova zemlja za takve ljude. Njegova kćerka je van BiH a supruga i sin su u Gornjim Dubravicama bez posla. Sin se zove Dalibor, ima trideset godina i kaže da mu je najveća želja da završi kuću koju je njegov otac počeo praviti: „Da imam posao, mogao bih završiti kuću, fasadu na primjer (…) garažu isto, znam da treba i to, (…) i treba još štošta, na primjer krov promijeniti. Kad pada kiša, voda isto ulazi u kuću. Da imam posao, sve bi drugačije bilo, a vidim da od toga nema ništa, na birou sam. Javljam se redovno na biro, oni kažu da će nešto biti od toga, a vidim da nema ništa.“

Kako je Đokinim i Smailovim ubicama, kako je njihovoj djeci u životu? Ko su oni uopšte? Ne zna niko. Samo ih Đokina majka spominje u molitvama, kaže da se Bogu moli da se zločin koji su oni počinili ne vrati na njihovoj djeci, a da ih vidi kaže da bi nad njima plakala kao nad svojim Đokom jer odnekud zna da su nesretni i da su njihove majke nesretne s njima.

Osim u uspomenama svojih najbližih, on živi  i u snovima supruge Stoje. U san uvijek dođe s posla, s terena, Slovenija, Libija… nikad iz bilo kakvog ratnog konteksta, pričaju o djeci i zečevima, Đoko kaže da je laž to da je ubijen: „Onda kako kuća se radi, on je tu, pomaže, mislim interesantno je stvarno, teško je kad se probudim (…), a sva sam sretna dok je san. (…) Taj dan ja znam da će lijepo da mi bude.“

Neko institucionalno pamćenje na Đoku ne postoji. Brčko ima tri spomenika svojim „braniteljima“. I Vojska Republike Srpske i Hrvatsko vijeće obrane i Armija republike BiH u memorijalnoj kulturi Brčkog imaju status branitelja i spomenike njima u čast podignute, tako da se stiče utisak da su svi ratovali protiv nekog vanjskog neprijatelja pa im svima zahvalni građani Brčkog digli spomenik. Nažalost, nije tako. Najveći neprijatelj Brčkog u ratu je bila ona strana koja je ubila Đoku Stevanovića i koja je to ubistvo krila. A krili su. U policiji su, npr., Đokinoj sestri Joki rekli da je poginuo na ratištu.

Memorijalizirati ime Đoke Stevanovića bilo bi više nego ljekovito za naše bolesno društvo, da taj korak bude jedan od mnogih koje ćemo morati napraviti da prevladamo strah od života ovdje. Dobro bi bilo da to prvo uradi Brčko. Što se mene tiče, najbolje bi bilo da se grad preimenuje po njemu, ali ako je to puno, neka bar po Đoki nazovu neku školu, ulicu, neka pokrenu memorijalni turnir u nečemu, samo neka pokažu da Đoko više nije i ne smije biti tabu tema u Brčkom.

Naprotiv, da njegovo ime i priča o njemu bude to sa čim se svaki Brčak i posjetilac Brčkog mora susresti, uporediti se i vidjeti gdje je na skali ljudskosti u odnosu na njenu najveću vrijednost: Đokinu žrtvu.

 Piše: Amer Tikveša