27.8.19.

Čelićka čaršija nekad-Zanatlije kojih više nema





               Čaršija je dio grada koji odražava identitet ili duh grada, ima ulogu duše i srca grada, rekosmo, a čelićka je čaršija srce i duša Čelića. Stara narodna poslovica kaže “grad gradom čine ljudi”, odnosno da čaršiju čine ljudi, a čelićka čaršija je oduvijek imala vrijedne domaćine, učene i poznate ljude te će neki od njih biti spomenuti u ovom tekstu.

Od zanatskih radnji u Čeliću su bile radnje kolarnice koje su držali braća Azem i Sejdo Hamidović, kasnije braća Jozo i Ivica Kamenjašević, kovačnice Đoko i sin mu Niko, Marko Gavrić, Mahmut Ahmetović, Ramo Plavić i Aljo Patković koji su pored ostalih poslova vršili i potkivanje konja. Brijačnice su držali: Mujo Vejzović i Smajl Mešić, u čijim je brijačnicama pored šišanja i brijanja vršeno i vađenje zuba, kao i kalupljenje fesova. U obućarskim radnjama u kojima je vršena popravka obuće, izrađivane su cipele i papuče za muškarce i žene, a držali su ih Omer Ćerimagić i Avdo Ribić. Kasnije je obućarske poslove obavljao Rešo Semizović, koji je od automobilskih guma radio opanke koji su se zvali “Rešinovci”. Nakon njega ovaj posao su preuzeli Bajro Gačević i Ibrahim Ljaljić. Zatim, torbe od kozje dlake (kostrijeta) radio je u svojoj kući neki Pavle, te neki Ranjko je izrađivao razne predmete tzv. “đinđuraš”

Baština TK
Meksida Kahrimanović prof
Mujo Čavalić

26.8.19.

Jedna priča iz starog Čelića - Kakvu je prijetnju šoferu kamiona uputio hodža Brođo


alt

























Puno je anegdota o "Brođi", kao što je i ova: - Pričaju da je pedestih godina bilo nemoguće kretanje iz grada na selo i obratno, zbog nedostatka prevoznih sredstava. Vjerski službenici su po potrebi svoje službe bili prinuđeni ići u razna mjesta. Tako je i rahmetli Brođo poslom iz Čelića morao u Lopare, tadašnje središte općine. Kada je obavio posao, stao je pored puta sa još nekim ljudima čekati kakvo vozilo da naiđe (to je bio obično kakav kamion), i da se prebaci nazad. Vrijeme se je oteglo čekajući, a čekalo se i po pola dana. Tako je pored mnogih šofera koji nisu stali, zaustavio se jedan kamion. Šofer, obično goropadan i nekulturan, videći brojne "putnike" kako čekaju da "uskoče" u prikolicu, svima je dozvolio, a videći hodžu u ahmediji je rekao:
- Vi ulazite, a ti nećeš!
- Kako neću, moram se prebaciti u Čelić!
- Rekao sam, ne!
I kvita - uzviknuo je šofer.
Ostali    su   ponizno   zamolili   šofera   da   ga   primi, obećavajući ovo i ono.
Šofer je u jednom trenutku popustio i dreknuo: - Penji se!
Penjući se Mehmed ef. je dodao poluglasno:- Samo da me nisi primio, ja bih znao šta bih učinio!
Šofer koji je jedva dozvolio da se hodža ukrca na kamion, dreknu i dohvati željeznu šipku - kurblu i reče: -Šta bi to ti učinio, 'odža! - Ma, morao bih pješke, druže -odgovori Mehmed ef

Abdulah Bosnić



26.6.19.

Ko je bio Ahmet Kobić Kobo

Uveče se sa terena vratio obavještajni oficir odreda, Leon Fliker Luka, i iznio utiske sa razgovora sa grupom seljaka iz Brnjika.Čuo je  tom prilikom da su se neki mještani uplašili neprijeteljske ofanzive, a ima ih koji se dobro drže. Takvih je,utisak je njegov, više.
- Malo je muslimanskih sela na Majevici - komentariše Dojčin -tako dobrih kao što je Brnjik, zahvaljujući  Ahmetu Kobiću - Kobi. On je iza sebe ostavio partijsku organizaciju u Brnjiku i Vražićima, koja je radila ne samo u svojim već i u okolnim selima.
Sin tog poznatog revolucionara, Dževad Kobić, komadant je 4. bataljona našeg odreda, a mještani Brnjika su, koliko su god mogli, štitili srpski živalj od čeličkih ustaških zlikovaca. Čak su seljaci iz okolnih srpskih sela donosili djevojačko ruvo, ili pojedine vrijedne stvari i krili ih po muslimanskim kućama u Brnjku i Vražićima. To su bili duboki tragovi djelovanja Kobe.

Rođen u bogatoj porodici u Brčkom, Ahmet Kobić je  još kao mladić čitao klasičnu i savremenu naprednu literaturu i brzo se opredjelio za rad u revolucionarnom  radničkom pokretu. Već 1927. godine postaje član KPJ i idejama koje zastupa zrači ne samo u Brnjiku, gdje je živio, nego i u čitavoj Sjeveroistočnoj Bosni. Osvajao je simpatije i povjerenje radnika i seljaka, pa i  jednog broja imućnih ljudi, iako je imao veliki posjed sa voćnjakom, Kobo nije iskorišćavao  radnu snagu seoske sirotinje već ih pomagao dajući im zemliu  da je obrađuju bez ikakve naknade.

Znao je cijele noći provesti u razgovoru sa seljacima iz okolnih sela, pristiglih u
njegovu vodenicu da melju žito. Onako blagorodan, sa ljudima prisan,  jednostavan u priči i častan u svakom pogledu, djelovao je na ljude, zbližavao ih i upoznavao s idejom KPJ, koje je na svojstven način znalački tumačio. Svojim neposrednim djelovanjem i radom ubrzo je postao veoma cijenjen, a dobro poznat policiji. Ona ga je često hapsila i mučila, pokušavajući da u njemu slomi ono što je osjećao i postavio sebi kao životni cilj. Uprkos svim zlostavljanjima ostao je dosledan svojim idealima. Od suda za zaštitu države osuđen je na dvije godine zatvora - zato što je bio član KPJ i što je širio komunističku propagandu. Robijao je u Sremskoj Mitrovici.


Dostojanstveno je podnosio sve  teškoće prkoseći neprijatelju, čime je rastao njegov ugled kod poštenog srpskog, muslimanskog i hrvatskog življa. Zahvaljujući vlastitom životnom iskustvu i iskustvu drugih, koje je poznavao iz knjiga koje je čitao, činio je sve da ne dođe do vjerske netrpeljivosti među ljudima. Bilo je to od značaja za sprečavanje bratoubilačke borbe u  toku rata, naročito u Brnjiku, Vražićima i selima gdje je Kobo djelovao.

Ustanak protiv okupatora i ustaške vlasti 1941. godine, Ahmeta  Kobića je zatekao u Brnjiku, pa se oko tri mjeseca morao kriti u  tajnom skloništu, iako teže pokretan,stalno je održavao veze sa uticajnim ljudima u selu, čineći sve da ne dođe do bratoubilačke borbe. Njegova djeca: Jusuf, Dževad, Fadila, Mehmed i  Avdo,vaspitavani su u patriotskom i  revolucionalnom duhu. Odmah su krenuli očevim stopama, uključujući se u opštenarodni pokret za oslobođenje zemlje. Jusuf,
predratni komunista, poginuo je u borbi sa ustašama kod Čelića, u oktobru 1941. godine. Kada je Ahmet saznao za pogibiju sina rekao je: "Ovo je revolucija, koja ne može biti bez žrtava. Dosta ćemo mi morati krvi proliti i ljudi izgubiti dok pobijedimo neprijatelja."

Nekoliko mjeseci pred smrt, Ahmet Kobić - Kobo je na konju, prebačen u sjedište Majevičkog partizanskog odreda u Vukosavce, gdje se liječio i radio za NOP. Dolazili su mu ljudi iz Brnjika, Vražića, Humaca i Nahvioca - da traže savjet u zlo ratno doba. Od njega su često i članovi Štaba odreda i Okružnog komiteta KPJ za Majevicu tražili mišljenje o određenim problemima koji su se javljali. Njegovo iskustvo je u mnogim slučajevima bilo dragocjeno.

Ahmet Kobić je bio visokog rasta i dosta mršav uslijed bolesti. Volio  je, u Štabu odreda, da sjedi na tronošcu i prislonjen leđima uz toplu furunu. Svojim tihim i ubjedijivim glasom, u razgovoru s ljudima ulijevao je povjerenje u borbu i davao snage da se istraje u  teškoćama.
Smrt je pokosila Ahmeta  K o b i ć a- Kobu 13. februara 1942. godine u Vukosavcima. Ugasio se život revolucionara koji ni u najtežim momentima nije klonuo duhom, već je gledao u budućnost sa puno odlučnosti.