Puno je anegdota o "Brođi", kao što je i ova: - Pričaju da je pedestih godina bilo nemoguće kretanje iz grada na selo i obratno, zbog nedostatka prevoznih sredstava. Vjerski službenici su po potrebi svoje službe bili prinuđeni ići u razna mjesta. Tako je i rahmetli Brođo poslom iz Čelića morao u Lopare, tadašnje središte općine. Kada je obavio posao, stao je pored puta sa još nekim ljudima čekati kakvo vozilo da naiđe (to je bio obično kakav kamion), i da se prebaci nazad. Vrijeme se je oteglo čekajući, a čekalo se i po pola dana. Tako je pored mnogih šofera koji nisu stali, zaustavio se jedan kamion. Šofer, obično goropadan i nekulturan, videći brojne "putnike" kako čekaju da "uskoče" u prikolicu, svima je dozvolio, a videći hodžu u ahmediji je rekao:
- Vi ulazite, a ti nećeš!
- Kako neću, moram se prebaciti u Čelić!
- Rekao sam, ne!
I kvita - uzviknuo je šofer.
Ostali su ponizno zamolili šofera da ga primi, obećavajući ovo i ono.
Šofer je u jednom trenutku popustio i dreknuo: - Penji se!
Penjući se Mehmed ef. je dodao poluglasno:- Samo da me nisi primio, ja bih znao šta bih učinio!
Šofer koji je jedva dozvolio da se hodža ukrca na kamion, dreknu i dohvati željeznu šipku - kurblu i reče: -Šta bi to ti učinio, 'odža! - Ma, morao bih pješke, druže -odgovori Mehmed ef
Abdulah Bosnić
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.