Kako je SDP zajedno sa ostalim opzicionim strankama preuzeo vlast u Čeliću

Famozna devetka

Događaj,koji bi se mogao nazvati" istorijskim događajem" desio se u prvoj polovini 2008.godine.

Naime,tada,prvi puta nakon 18 godina od prvih višestranačkih izbora Čelićki  SDP,zajedno sa opozicionim vijećnicima iz Stranke za BiH,penzionera i i dva vićnika koji su zbog nezadovoljstva napustili vladajuću SDA,dolazi do famoznog broja 9 i formulom: 3 SDP+3 SzBiH+1 SPU+2 Nk=9 dobiva priliku za preuzimanje vlasti i uvođenje novog koncepta.

Broj 9,do kojeg je došla ova grupa vijećnika,bila je vijećnička većina i sasvim dovoljan broj da se sruši aktuelna zakonodavna  vlast,predvođena strankom demokratske akcije.

Koristeći brojniju prednost ,grupa ovih vijećnika glasa protiv svih Odluka koje su predlagane,a vrhunac je bio rušenje prijedloga Budžeta Opštine za tekuću godinu.

Ovim činom, stavljeno je do znanja da je došlo vrijeme do smjene vlasti u Opštini,što opštinsko rukovodstvo ni u kom slučaju nije prihvatalo.

Nakon ovakvog,ignorantskog odnosa,nova skupštinska većina,u skladu sa važećim Statutom Opštine Čelić,saziva sjednicu Opštinskog vijeća na koju se neodazivaju vijećnici iz reda SDA                                             

                                                            SDP po prvi puta u "vlasti"

Na toj istorijskoj sjednici, izabrano je novo ,privremeno rukovodstvo Optinskog vijeća,u kojem je za predsjedavajućeg izabran vijećnik iz reda SDP,Nusret Salkić,inače šef  kluba ove partije.

U to vrijeme SDP je imao 3 vijećnika,pored gore spomenutog Salkića, bili su Nihad Livadić-Dugi i Salem Kevrić, koji je u to vrijeme obavljao i funkciju zamjenika šefa financija u Opštini.

                                             Ko je pokrao pečate Opštinskog vijeća

Nakon preuzimanja vlasti,novoizabrano rukovodstvo,obraća se sekretaru u svrhu preuzimanja pečata i pravnih akata potrebnih za rad ove institucije.

Ali poraženi se ne miri sa porazom,i gore spomenuto krade (o tome su pisali mediji) i sklanja na samo njima znano mjesto,čime onemogućuje rad legalno izabranom rukovodstvu

                                 Ko je kriv za neuspjeh nove koalicije

Nadmudrivanje,taktiziranje kao i međusobne optužbe trajali su nekih mjesec dana.

Viječnici iz reda SDP,tražili su pravnu pomoć od viših organa ove partije,kantonalni i glavni odbor,ali se već u samom startu primijetila njihova nezainteresovanost da se uključe u ovaj problem.

Zašto je to tako bilo,teško je zaključit.

Vrijeme,pravnih igara,iskoristili pripadnici aktuelne vlasti,kada su vrbovali jednog člana novoformirane skupštinske većine,čime se mijenja odnos snaga,što je bilo dovoljno za nastavak mandata.

I ovo je,jedan od razloga koji je unio razdor unutar Čelićkog SDP-a

U slijedećim nastavcima

Ko je bio za a ko proti koaliranja sa onima koji su izigrali povjerenje SDP prilikom preuzimanja vlasti u Opštini

Kako,na koji način i zašto dolazi novi kandidat za najveću funkciju izvršne vlasti u Opštini.

Ko je lobirao za njega

Ko je glasao,a ko nije,za tog kandidata.

Elektro stub na srednjovjekovnim kostima u Čeliću

Čelić je općina na sjeveroistoku Bosne. Jedno od naselja u okviru ove male općine su Vražići. Jedna od osobenosti Vražićkog kraja su srednjovjekovni nadgrobni spomenici – stećci, u narodu ovdje poznati i kao „mađarska groblja“ koja govore o kontinuitetu nastanjenosti ovog područja još od srednjeg vijeka. Posebno je interesantna nekropola na lokalitetu Do gdje se nalazi izuzetan stećak sa natpisom pisanim bosančicom. Čelić je čini se ponosan na njega pa su ga jednom stavili i na naslovnu stranu lokalnog glasila.

Međutim, 2016. godine prilikom zemljanih radova na iskopu temelja za postavljanje trafo stanice na ovom lokalitetu u Vražićima, u neposrednoj blizini stećka sa natpisom, na dubini od oko 1,2 metra, pronađen je ljudski skelet. S obzirom na kontekst, vjerovatno je riječ o skeletnim ostacima ljudi iz srednjeg vijeka koji su pokopavani na ovoj lokaciji. Inače, riječ je o malom uzvišenju što je tipičan položaj za jednu nekropolu sa stećcima.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Fotografije skeleta

I tu je sve stalo. Općina nije reagirala. Zavod za zaštitu spomenika Tuzlanskog kantona nije reagirao – a znali su za ovu nekropolu. Obilazili su je o čemu je pisano na internetu. Niko nije reagirao. Zašto? Do kada će nadležne institucije zatvarati oči nad ovako očitim uništavanjem baštine?

Ubrzo je na zemnim ostacima našeg srednjovjekovnog pretka podignut stub elektro-energetske mreže. Osim toga, pored njega prolazi i makadamski put – direktno preko nekropole i skeleta. Vjerovatno se na putu ili pored njega nalazio stećak sa natpisom koji je znatno ranije pomjeren. Možda su ovo upravo skeletni ostaci pokojnika koji je ležao ispod njega. Primjera je još mnogo. Nažalost.

• 

• 

• 

Zahvaljujemo se savjesnim pratiocima naše stranice koji su nam ukazali na ovo nedjelo i poslali fotografije. Ukoliko imate i vi ovakvih primjera pošaljite nam da iste objavimo.

Izvor-https://bharheologija.wordpress.com/?fbclid=IwAR1iChYoidzm6zsXFgTEVCL-lP5YAnqEq74-NgFhHe5Vgkwwmnjk3Dp32zk

Čelićka čaršija nekad-Zanatlije kojih više nema

               Čaršija je dio grada koji odražava identitet ili duh grada, ima ulogu duše i srca grada, rekosmo, a čelićka je čaršija srce i duša Čelića. Stara narodna poslovica kaže “grad gradom čine ljudi”, odnosno da čaršiju čine ljudi, a čelićka čaršija je oduvijek imala vrijedne domaćine, učene i poznate ljude te će neki od njih biti spomenuti u ovom tekstu.

Od zanatskih radnji u Čeliću su bile radnje kolarnice koje su držali braća Azem i Sejdo Hamidović, kasnije braća Jozo i Ivica Kamenjašević, kovačnice Đoko i sin mu Niko, Marko Gavrić, Mahmut Ahmetović, Ramo Plavić i Aljo Patković koji su pored ostalih poslova vršili i potkivanje konja. Brijačnice su držali: Mujo Vejzović i Smajl Mešić, u čijim je brijačnicama pored šišanja i brijanja vršeno i vađenje zuba, kao i kalupljenje fesova. U obućarskim radnjama u kojima je vršena popravka obuće, izrađivane su cipele i papuče za muškarce i žene, a držali su ih Omer Ćerimagić i Avdo Ribić. Kasnije je obućarske poslove obavljao Rešo Semizović, koji je od automobilskih guma radio opanke koji su se zvali “Rešinovci”. Nakon njega ovaj posao su preuzeli Bajro Gačević i Ibrahim Ljaljić. Zatim, torbe od kozje dlake (kostrijeta) radio je u svojoj kući neki Pavle, te neki Ranjko je izrađivao razne predmete tzv. “đinđuraš”

Baština TK
Meksida Kahrimanović prof
Mujo Čavalić

Jedna priča iz starog Čelića - Kakvu je prijetnju šoferu kamiona uputio hodža Brođo

Puno je anegdota o "Brođi", kao što je i ova: - Pričaju da je pedestih godina bilo nemoguće kretanje iz grada na selo i obratno, zbog nedostatka prevoznih sredstava. Vjerski službenici su po potrebi svoje službe bili prinuđeni ići u razna mjesta. Tako je i rahmetli Brođo poslom iz Čelića morao u Lopare, tadašnje središte općine. Kada je obavio posao, stao je pored puta sa još nekim ljudima čekati kakvo vozilo da naiđe (to je bio obično kakav kamion), i da se prebaci nazad. Vrijeme se je oteglo čekajući, a čekalo se i po pola dana. Tako je pored mnogih šofera koji nisu stali, zaustavio se jedan kamion. Šofer, obično goropadan i nekulturan, videći brojne "putnike" kako čekaju da "uskoče" u prikolicu, svima je dozvolio, a videći hodžu u ahmediji je rekao:

- Vi ulazite, a ti nećeš!

- Kako neću, moram se prebaciti u Čelić!

- Rekao sam, ne!

I kvita - uzviknuo je šofer.

Ostali    su   ponizno   zamolili   šofera   da   ga   primi, obećavajući ovo i ono.

Šofer je u jednom trenutku popustio i dreknuo: - Penji se!

Penjući se Mehmed ef. je dodao poluglasno:- Samo da me nisi primio, ja bih znao šta bih učinio!

Šofer koji je jedva dozvolio da se hodža ukrca na kamion, dreknu i dohvati željeznu šipku - kurblu i reče: -Šta bi to ti učinio, 'odža! - Ma, morao bih pješke, druže -odgovori Mehmed ef

Abdulah Bosnić

Ko je bio Ahmet Kobić Kobo

Uveče se sa terena vratio obavještajni oficir odreda, Leon Fliker Luka, i iznio utiske sa razgovora sa grupom seljaka iz Brnjika.Čuo je  tom prilikom da su se neki mještani uplašili neprijeteljske ofanzive, a ima ih koji se dobro drže. Takvih je,utisak je njegov, više.

- Malo je muslimanskih sela na Majevici - komentariše Dojčin -tako dobrih kao što je Brnjik, zahvaljujući  Ahmetu Kobiću - Kobi. On je iza sebe ostavio partijsku organizaciju u Brnjiku i Vražićima, koja je radila ne samo u svojim već i u okolnim selima.

Sin tog poznatog revolucionara, Dževad Kobić, komadant je 4. bataljona našeg odreda, a mještani Brnjika su, koliko su god mogli, štitili srpski živalj od čeličkih ustaških zlikovaca. Čak su seljaci iz okolnih srpskih sela donosili djevojačko ruvo, ili pojedine vrijedne stvari i krili ih po muslimanskim kućama u Brnjku i Vražićima. To su bili duboki tragovi djelovanja Kobe.

Rođen u bogatoj porodici u Brčkom, Ahmet Kobić je  još kao mladić čitao klasičnu i savremenu naprednu literaturu i brzo se opredjelio za rad u revolucionarnom  radničkom pokretu. Već 1927. godine postaje član KPJ i idejama koje zastupa zrači ne samo u Brnjiku, gdje je živio, nego i u čitavoj Sjeveroistočnoj Bosni. Osvajao je simpatije i povjerenje radnika i seljaka, pa i  jednog broja imućnih ljudi, iako je imao veliki posjed sa voćnjakom, Kobo nije iskorišćavao  radnu snagu seoske sirotinje već ih pomagao dajući im zemliu  da je obrađuju bez ikakve naknade.

Znao je cijele noći provesti u razgovoru sa seljacima iz okolnih sela, pristiglih u

njegovu vodenicu da melju žito. Onako blagorodan, sa ljudima prisan,  jednostavan u priči i častan u svakom pogledu, djelovao je na ljude, zbližavao ih i upoznavao s idejom KPJ, koje je na svojstven način znalački tumačio. Svojim neposrednim djelovanjem i radom ubrzo je postao veoma cijenjen, a dobro poznat policiji. Ona ga je često hapsila i mučila, pokušavajući da u njemu slomi ono što je osjećao i postavio sebi kao životni cilj. Uprkos svim zlostavljanjima ostao je dosledan svojim idealima. Od suda za zaštitu države osuđen je na dvije godine zatvora - zato što je bio član KPJ i što je širio komunističku propagandu. Robijao je u Sremskoj Mitrovici.

Dostojanstveno je podnosio sve  teškoće prkoseći neprijatelju, čime je rastao njegov ugled kod poštenog srpskog, muslimanskog i hrvatskog življa. Zahvaljujući vlastitom životnom iskustvu i iskustvu drugih, koje je poznavao iz knjiga koje je čitao, činio je sve da ne dođe do vjerske netrpeljivosti među ljudima. Bilo je to od značaja za sprečavanje bratoubilačke borbe u  toku rata, naročito u Brnjiku, Vražićima i selima gdje je Kobo djelovao.

Ustanak protiv okupatora i ustaške vlasti 1941. godine, Ahmeta  Kobića je zatekao u Brnjiku, pa se oko tri mjeseca morao kriti u  tajnom skloništu, iako teže pokretan,stalno je održavao veze sa uticajnim ljudima u selu, čineći sve da ne dođe do bratoubilačke borbe. Njegova djeca: Jusuf, Dževad, Fadila, Mehmed i  Avdo,vaspitavani su u patriotskom i  revolucionalnom duhu. Odmah su krenuli očevim stopama, uključujući se u opštenarodni pokret za oslobođenje zemlje. Jusuf,

predratni komunista, poginuo je u borbi sa ustašama kod Čelića, u oktobru 1941. godine. Kada je Ahmet saznao za pogibiju sina rekao je: "Ovo je revolucija, koja ne može biti bez žrtava. Dosta ćemo mi morati krvi proliti i ljudi izgubiti dok pobijedimo neprijatelja."

Nekoliko mjeseci pred smrt, Ahmet Kobić - Kobo je na konju, prebačen u sjedište Majevičkog partizanskog odreda u Vukosavce, gdje se liječio i radio za NOP. Dolazili su mu ljudi iz Brnjika, Vražića, Humaca i Nahvioca - da traže savjet u zlo ratno doba. Od njega su često i članovi Štaba odreda i Okružnog komiteta KPJ za Majevicu tražili mišljenje o određenim problemima koji su se javljali. Njegovo iskustvo je u mnogim slučajevima bilo dragocjeno.

Ahmet Kobić je bio visokog rasta i dosta mršav uslijed bolesti. Volio  je, u Štabu odreda, da sjedi na tronošcu i prislonjen leđima uz toplu furunu. Svojim tihim i ubjedijivim glasom, u razgovoru s ljudima ulijevao je povjerenje u borbu i davao snage da se istraje u  teškoćama.

Smrt je pokosila Ahmeta  K o b i ć a- Kobu 13. februara 1942. godine u Vukosavcima. Ugasio se život revolucionara koji ni u najtežim momentima nije klonuo duhom, već je gledao u budućnost sa puno odlučnosti.

izvor:http://www.znaci.net/00001/103_2.pdf

Majevičko Velino Selo ,

Lipov Do nekad ga zvaše dok ne dođe Veli-beg,po kom ga Velino Selo prozvaše,a ono vijekovima tu bitiše,stoji i postoji.
Stameno i ponosito,vijekovima se odupiralo mnogim zvanim i nezvanim,dobronamjernim i zlonamjernim osvajačima i putnicima namjernicima.Malo,pitomo bosansko selo skriveno u živopisnim brežuljcima planine Majevice jedno je od rijetkih sela u ovom dijelu BiH za koje se sponosom može reći da se njegova ognjišta neće ugasiti.

foto:fb Velino Selo
Naime,Velino Selo jedino je naseljeno mjesto u Čelićkoj opštini koji ima pozitivan statistčki trend posljednjeg popisa stanovništva u odnosu na predratni popis iz 1991.
Prema popisu iz 1991 Velino Selo je imalo 528 stanovnika,a po rezultatima iz 2013 broj se povećao na 533.
Kako i na koji način su sačuvali svoje žitelje to samo oni znaju,dobri ljudi iz dobrog Velinog Sela.

Vražići i okolina-Masovno oboljenje stabala šljive i drugog voća

Negativne posljedice,prošlogodišnjih nezampaćenih kišnih padavina,odrazile su se na oboljenja velikog broja rodnih stabala šljive i drugog voća u Vražićkim voćnjacima.
Iako je proljetni behar na ovom voću ,ovdašnjim voćarima ulijevao nadu u bogat urod šljive,trenutna situacija u voćnjacima pokazuje da od toga nema ništa.Došlo je do naglog sušenja rodnih grančica pa i čitavih stabala,što će u velikoj mjeri pogoršati,ionako tešku situaciju poljoprivrednika ovog kraja.

Pretpostavlja se da je uzrok ovome pretjerana vlaga kako u zraku tako i u zamlji koja je bila prisutna duži vremenski period.

Slična situacija je i sa drugim voćkama pogotovo na trešnji.