Autor: Milan Petkovic |
Rat!
Ta rijec toliko ogavno zvuci da bih je ja izbrisao iz svih rijecnika ovoga svijeta!
Ali postoji nesto sto se u ratu pamti do smrti, nesto sto je suprotnost onom najgorem sto rat izaziva u covjeku, to je prijateljstvo i to prijateljstvo apsurdno i neshvatljivo, strano nasem umu, prijateljstvo sa neprijateljem.
Te ratne 92-ge godine sam naglo sazreo, nestalo je djecackog osmijeha s mog lica primjetili su drugi i mladalacke bezbriznosti, primjetio sam ja. Iako je suprotno mojoj veseloj prirodi vjecnog opstimiste, nekao sam postao ozbiljan i zabrinut, poceo sam o zivotu da razmisljam na drugaciji nacin nego do tada.
Te nesrecne godine koja ce ostaviti neizbrisiv pecat na mom bicu i koja ce ostati upamcena kao pocetak kljucanja bosanskog kara-kazana iz koga je poceo da se izljeva otrov koji se krckao vijekovima, kisa je lila kao iz kabla gotovo svaki dan. Moj rov je bio pun vode i vlage ako bi se ta rupa u zemlji mogla nazvati rovom. Osjecao sam kako vlaga ulazi u moje tijelo i imao osjecaj da ako uskoro sve ne prestane ljudi ce poceti zaudarati kao krtice.
Jedva sma cekao da sunce grane da izadjem napolje, ali avaj sunce je te krvave godine bilo rijetko kao i osmijesi na licima mojih brdjana
Dan za danom se smjenjivao, kao jaje jajetu slican jedan drugom; straza, osmatranje malo pucanja i opet u krug, djavolji krug bez kraja ili sto bi nas narod rekao; Vrzino kolo, da upravo tako, to je najbolji izraz, svaki dan je bio samo jedan korak u Vrzinom kolu a svaka noc samo mracan odraz dana u zacaranom ogledalu Boga Aresa koji je te godine bjesomucno udarao u ratne bubnjeve.
Sreca pa sma imao tranzistor...
Jednoga dana negdje u jesen te godine ugledah u rovu rupovku(vojni telefon)
Kome jos treba ovaj, krs pomislih, kad svi imaju motorole...
I ja sam je imao...bio sam jedno vrijeme zamjenik komandira voda.. ali kasnije ne tada..
Ukljucih je, rupovku, cisto da provjerim da li se uopste odrzava veza i dada zacuh:
- Cetooo!!!! Jesi se okupo, ha? Kad dodjem da te zakoljem da budes lijep mrtvac!
Ni ceto ne ostade duzan, bez bijesa uzvratih:
- Povedi sestru da me okupa!-
I takao zapocesmo ovu za rat nimalo cudnu konverzaciju kojom vojinici zaracenih strana cesto razbijaju monotonoiju svakodnevnice. Za divno cudo niko mi ni mater ne opsova,
pitaju odakle sam iz kog sela, sta sam radio prije rata i sl. Malo neoprezno im kazem iz kog sam sela ne razmisljajuci da bi me to jednog dana moglo kostati, ne razmisljajuci ni o ishodu rata, pa cak ni o sutrasnjem danu jer u ratu covjek ima samo jedan cilj; prezivjeti trenutak vjecnosti koji se zove dan a ponekad ni dan, samo sat, minut ili sekundu.
Tako iz dana u dan sam na rupovki, pricao s? ljudima iz raznih djelova Krvavog Vilajeta bilo ih je cak iz Zepca.
Bilo je i dama koje su se javljale ponekad da Ceti pomenu majku a ponekad da upitaju: ?Sto bolan pucate toliko??. No ja sam najvise pricao sa Mrkim Tuzlakom. Malo pomalo kao da smo se zblizili i ako je to moguce postali smipaticni jedan drugome tako da mi je on pustao i muziku preko telefona svaki dan...
Jednog dana malo u zbilji vise u sali dogovorismo da se nadjemo, da se susretnemo izmedju dvije vatrene linije i upoznamo se kao ljudi. Bili smo blizu na par kilometara ili manje?
I tako...
Ne znam koji dan bjese al nije bilo kise, pozva me Mrki i rece:
- Hajde dodji za pola sata i ja cu tamo gdje smo se dogovorili.-
Bez razmslljanja krenuh, da sam razmisljao mozda ne bih krenuo, uzmem pusku i niz sumu poznavao sam put, tu sam rodjen i u snu poznajem svaki kamen, svaki prevoj, cak svako drvo naceto gromom?.
Nikakav strah nisam osjecao. iako tog covjeka nikad nisam vidio vjerovao sam mu.
Medjutim ostavivsi poslednju kucu iza sebe i izasavsi na put koji vodio kroz sumu, polako se pocela u moju dusu uvlaciti mala nelagoda da bi se kasnije zgusnula u vecu i na kraju pocela da me gusi i otezava disanje. Na kraju sam priznao da sebi da je to strah koji usporava misli i koci udove. Noge su mi postajale sve teze, a bio sam na rubu sume tek sam ulazio u
nju bio sam u tim trenucima odlicna meta za odstrijel sto bi neki rekli...
Ali ja sam Mrkom vjerovao..
Ali zasto me strah gusi ako mu vjerujem?
Kao da sam cuo neki glas koji kaze ?ajde mali vracaj se ne glumi...
Mozda bih se i okrenuo i zbrisao nazad u okrilje sume koja stiti selo no noge iako su bile kao okovane isle su naprijed.
U stomaku sam osjecao grc nesto kao potmulu bol koju sam kao dijete osijecao pred necim nepoznatim, kao pred mrakom iz koga vrebaju zvijeri i utvare iz prica koje su pricali djedovi. Sa svakim sledecem metrom u glavi je zvonilo zvono za uzbunu, a i pitanje sta ako te zarobe pa kasnije muce?
- Znas da bol ne trpis, vracaj se mali.- komandovao mi je razum, ali opet noge kao da plove vode ma pravo ka dogovorenom mjestu, nisam ih vise osjecao, a one nemilosrdon grabe naprijed...
Suma je moja kuca, moj dom. U sumi sam rodjen, napravio prve korake, odrastao i cinilo mi se da znam kako suma dise ali ovaj put je bilo drugacije, nikada toliko sumova nisam cuo, sumova koje vise nisam mogao da raspoznam kao da nisam dijete Majevice vec neko ko je prvi put zakoracio u vrleti ove lijepe planine. Sustanje lisca, pucketanje grana, pretrcavanje sitnih glodara po suvom liscu, sve je bilo drugacije i novo, sasvim sam se u uvo pretvorio ne bili prepoznao poznate, domace zvuke, ne bih li se ponovo osijetio dijelom planine nebi li disao kako dise suma. Zastao sam pored jedne bukve da oslusnem, da cujem ima li nesto sto nadjacava otkucaje mog srca i sumove ove sada strane sume i strane planine. Nigdje se nista nije culo a bio sam nadomak cilja.
Jos jedno savladjivanje straha i u par brzih koraka stigao sam na cilja.
Nema Mrkog, cekam pored jednog velikog hrsta, na trenutak sam sjeo,
a vec sledeceg trenutka sam cuo sum, ubrzo posle toga pojavio se covjek nizeg rasta ali sirokih ramena u crnoj majici i vojnickim panatlonama, i cipelema kao za paradu a ne za rat i lomatanje po nasoj vukojebini.
Instiktivno podigoh pusku, on zastade, pogleda me u oci i vidjeh blagi prekor u njima.
Rece:
- Zar se nismo dogovorili, bez oruzja?!
- Jesmo tako smo se dogovorili !
Strah koji me je do tada gusio nestade i obuze me osjecaj stida kakav vam nikako ne mogu opisati, da dodgovorili smo se da da dodjemo bez oruzja, ali ja nisam mogao da dodjem bez puske, nikada se nisam od nje odvajao , postala mi je bliza od brata i sestre, oca i majke, bliza od ruke, taj prokleti komada metala je postao dio mene.
Spustio sam pusku na zamlju i krenu prema njemu uz izvinjenje zbog prevare. zbog puske koje se nisam smio odreci.
Pruzio mi je ruku zagrlio i poljubio me kao najrodjenijeg, a i ja sam njega.
Osjecao sam neku neposiivu radost sto je Mrki bio fer i nije me prevario, vecu od radosti sto sam ziv i nisam uletio u zmaku, ali istovremeno me gusila tuga zbog puske koju sma ponio a on je bez oruzja dosao.
Kuku meni osramotih i sebe i svoje brdjane a na kraju i sve Srbe, pomislih...
Ponudio sam ga ga cuturicom, odnoso prepecinocom koju u cuturicama nosimo za ne daj Boze I za lijek I za utjehu a u ratu je svaki dan ne daj Boze, kao da malo dodjemo sebi. Pricali smo nepovezano obojica, skakali s teme na temu nesposobni d apratimo tok svojih misali....
Puska, nju sam bacio pored nogu u stvari lezala je izmedju mene i njega, puska koja je razdvajala dva Bosnaca, dva covjeka, dvije vojske, dvije religije, dva prijatelja...
Sa svakim gutljajem je bilo manje rakije u cuturici a mi smo sve vise nalazili zajednickih tema. Opustili smo se vec i pazljivo slusali jedan drugog ne skacuci s teme na temu, cinilo se kao da smo se poznavali godinama i kao da smo se posle dugo godina sreli, stari dobri prijatelji. Ali boljelo je to sto sam pusku donio, boljelo gore od nezuvracenog samara, boljelo je tako da je paralisalo misli tako da se tek skoro kasno sjetih...
Dohvatio sam pusku a Mrki se malo trgnu pogledam me iznenadjeno
Otvorih zatvrac, puska je bila PRAZNA!
Metak sam izbacio iz cijevi negdje ne ulazu u sumu, jer dogovor je bio bez oruzja!
Mrki se iznenadi i nasmeja pa rece:
- E bolan sto ce ti prazna puska?
- Ne znam.- rekoh.- vjeruj mi, da ne znam.-
Posle toga se Mrki masi za dzep i odatle izvadi bobmu neku valjda proizvedenu u nekoj od islamskih zemalja slutim po arapskim sarama na njoj i rece:
- Evo i ja sam ponio bombu ako me prevaris da je aktiviram i da obojica poginemo
Nisam prevario a nije ni Mrki i drago mi je zbog toga, iako smo obojica imali opravdan razlog za strah za nepovjerenje.
Rat se odavno zavrsio, nekoliko sam put posjetio svog prijatelja Mrkog u Tuzli, mi cemo ostati prijatelji do smrti iako se mozda nikad nece sprijateljiti nasi narodi.
.jpg)
.jpg)
