Vražićane šišao ko stigne i imali "vrhunske"samouke zubare

 Koliko je u selu bilo brica,odnosno frizera to niko tačno ne može utvrditi.Uglavnom,svako onaj ko je imao dobre makaze i češalj mogao je uspješno obaviti ovaj posao.U nedostatku pravih makaza dobro su služile i one makaze za šišanje ovaca.Nas kao djecu nije puno interesovalo kako i čime ćemo biti "štucovani" bitno je bilo da je kosa skraćena na dozvoljenu mjeru,jer tako su od nas zahtijevali naši učitelji i nastavnici.

U to vrijeme znali su se naseliti podstanari u naše kose,pa su se muški morali šišati na nulu.U školi su nas higijeničari svakodnevno pregledali i za svaku promjenu javljano je učitelju koji je poduzimao već ustaljene mjere,
zaprašivanje praškom buhačem i naredbom za šišanje.

Svi mi ili većina nas imali smo priliku da osjetimo bol koju je zub zadavao.Teška i neopisiva bol,pogotovu u ono vrijeme kada nije bilo nikakvih tableta protiv bolova.Ovom prilikom pomenut ću i ljude koji su mnogima pomogli da se spase od ove boli,a riječ je o samoukim zubarima koji su ne znam gdje nabavili zubarska kliješta i u svako doba dana i noći pomagali ljudima.Riječ je o Husi Bešiću,ocu Fadila i Ramije,Muho Sivčević,otac Novalije i u mahali Potok ovim poslom se bavio Veled Salkić.
Njih trojica su davno napustila ovaj svijet,ali ostavili su trag u minulim vremenima ovog našeg mjesta i zaslužili su da se njihova imena spomenu.