Uveče se sa terena vratio obavještajni oficir odreda, Leon Fliker Luka, i iznio utiske sa razgovora sa grupom seljaka iz Brnjika.Čuo je tom prilikom da su se neki mještani uplašili neprijeteljske ofanzive, a ima ih koji se dobro drže. Takvih je,utisak je njegov, više.
- Malo je muslimanskih sela na Majevici - komentariše Dojčin -tako dobrih kao što je Brnjik, zahvaljujući Ahmetu Kobiću - Kobi. On je iza sebe ostavio partijsku organizaciju u Brnjiku i Vražićima, koja je radila ne samo u svojim već i u okolnim selima.
Sin tog poznatog revolucionara, Dževad Kobić, komadant je 4. bataljona našeg odreda, a mještani Brnjika su, koliko su god mogli, štitili srpski živalj od čeličkih ustaških zlikovaca. Čak su seljaci iz okolnih srpskih sela donosili djevojačko ruvo, ili pojedine vrijedne stvari i krili ih po muslimanskim kućama u Brnjku i Vražićima. To su bili duboki tragovi djelovanja Kobe.
Rođen u bogatoj porodici u Brčkom, Ahmet Kobić je još kao mladić čitao klasičnu i savremenu naprednu literaturu i brzo se opredjelio za rad u revolucionarnom radničkom pokretu. Već 1927. godine postaje član KPJ i idejama koje zastupa zrači ne samo u Brnjiku, gdje je živio, nego i u čitavoj Sjeveroistočnoj Bosni. Osvajao je simpatije i povjerenje radnika i seljaka, pa i jednog broja imućnih ljudi, iako je imao veliki posjed sa voćnjakom, Kobo nije iskorišćavao radnu snagu seoske sirotinje već ih pomagao dajući im zemliu da je obrađuju bez ikakve naknade.
Znao je cijele noći provesti u razgovoru sa seljacima iz okolnih sela, pristiglih u
njegovu vodenicu da melju žito. Onako blagorodan, sa ljudima prisan, jednostavan u priči i častan u svakom pogledu, djelovao je na ljude, zbližavao ih i upoznavao s idejom KPJ, koje je na svojstven način znalački tumačio. Svojim neposrednim djelovanjem i radom ubrzo je postao veoma cijenjen, a dobro poznat policiji. Ona ga je često hapsila i mučila, pokušavajući da u njemu slomi ono što je osjećao i postavio sebi kao životni cilj. Uprkos svim zlostavljanjima ostao je dosledan svojim idealima. Od suda za zaštitu države osuđen je na dvije godine zatvora - zato što je bio član KPJ i što je širio komunističku propagandu. Robijao je u Sremskoj Mitrovici.
Dostojanstveno je podnosio sve teškoće prkoseći neprijatelju, čime je rastao njegov ugled kod poštenog srpskog, muslimanskog i hrvatskog življa. Zahvaljujući vlastitom životnom iskustvu i iskustvu drugih, koje je poznavao iz knjiga koje je čitao, činio je sve da ne dođe do vjerske netrpeljivosti među ljudima. Bilo je to od značaja za sprečavanje bratoubilačke borbe u toku rata, naročito u Brnjiku, Vražićima i selima gdje je Kobo djelovao.
Ustanak protiv okupatora i ustaške vlasti 1941. godine, Ahmeta Kobića je zatekao u Brnjiku, pa se oko tri mjeseca morao kriti u tajnom skloništu, iako teže pokretan,stalno je održavao veze sa uticajnim ljudima u selu, čineći sve da ne dođe do bratoubilačke borbe. Njegova djeca: Jusuf, Dževad, Fadila, Mehmed i Avdo,vaspitavani su u patriotskom i revolucionalnom duhu. Odmah su krenuli očevim stopama, uključujući se u opštenarodni pokret za oslobođenje zemlje. Jusuf,
predratni komunista, poginuo je u borbi sa ustašama kod Čelića, u oktobru 1941. godine. Kada je Ahmet saznao za pogibiju sina rekao je: "Ovo je revolucija, koja ne može biti bez žrtava. Dosta ćemo mi morati krvi proliti i ljudi izgubiti dok pobijedimo neprijatelja."
Nekoliko mjeseci pred smrt, Ahmet Kobić - Kobo je na konju, prebačen u sjedište Majevičkog partizanskog odreda u Vukosavce, gdje se liječio i radio za NOP. Dolazili su mu ljudi iz Brnjika, Vražića, Humaca i Nahvioca - da traže savjet u zlo ratno doba. Od njega su često i članovi Štaba odreda i Okružnog komiteta KPJ za Majevicu tražili mišljenje o određenim problemima koji su se javljali. Njegovo iskustvo je u mnogim slučajevima bilo dragocjeno.
Ahmet Kobić je bio visokog rasta i dosta mršav uslijed bolesti. Volio je, u Štabu odreda, da sjedi na tronošcu i prislonjen leđima uz toplu furunu. Svojim tihim i ubjedijivim glasom, u razgovoru s ljudima ulijevao je povjerenje u borbu i davao snage da se istraje u teškoćama.
Smrt je pokosila Ahmeta K o b i ć a- Kobu 13. februara 1942. godine u Vukosavcima. Ugasio se život revolucionara koji ni u najtežim momentima nije klonuo duhom, već je gledao u budućnost sa puno odlučnosti.
