Čardak Omer age Kovačevića

Nekad mlada i lijepa,možda i jedna od najljepših u selu.Sada stara i oronula,prepuštena zubu vremenu,ali još uvijek prkosi minulim godinama i stoji tu gdje su prije 100 i više godina ukopani njeni temelji.

Čardaklija Omerage Kovačevića nalazi se u samom centru Vražića i jedna je od rijetkih kuća koja se u svom izvornom okviru zadržala do danas.Kuće sa kamenom ozidanim podrumom,prizemljem i spratom u ono vrijeme,rijetko ko je mogao priuštiti,te je takvih kuća u to vrijeme bilo veoma malo u selu.

 Svaka soba u ovoj kući donosi nešto zanimljivo i neuobičajeno za današnje vrijeme,ali mene je posebno dojmila prostrana prostorija na spratu koja,ukoliko bi mogla da priča imala dosta toga ispričati o minulim vremenima.Ovo je vjerovatno prostorija u kojoj je boravio glavni domaćin i u kojoj su se primali musafiri.E,sad zamislite kako je bila uređena,okolo jastuci kalufnjaci,na podu ćilimi i vunena šilteta,a u jednom kraju sobe ozidana peć i do nje hamamdžik.

Drveni basamaci koji vode na gornji sprat,još uvijek su u dobrom stanju i služe svrsi kojoj su namijenjene.

Ove fotografije sam snimo prije sedam godina,u kakvom je stanju sada ova kuća ne znam,ali mislim da je zub vremena i napuštenost učinila svoje.Šteta,trebalo je sačuvati ovaj objekat.

 

Priča iz vremena kada je komšija komšiji nešto značio.Pohodi Lukavičana na Vražiće i obratno.

 Priča se da su naši stari imali istančan osjećaj prema komšijama, pa makar bili i druge vjere. Tako su Vražićani znali redovito i to godišnje razmjenjivati posjete sa komšijama pravoslavcima iz susjednog sela Lukavica.

Prve polovice godine pravoslavci su dolazili u Vražiće, a u drugoj polovici Vražićani su išli u Lukavicu. Kada je došao red na Vražićane, po tadašnjem redu i tabijatu, u našoj delegaciji su bili Muhtar (predsjednik mjesne zajednice), Imam i mutevellija.
Naši se nisu najavili da dolaze, imali su namjeru da se domaćini u Lukavici ne izlažu trošku oko dočeka, pa su htjeli samo da posjede malo uz kahvu i eglenu. Helem, kada su stigli kod domaćina Jove na njegovu avliju i kada je Jovo vidio kakvi su mu važni gosti stigli, počeo je lomiti ruke, kukajući: "Ajme meni, kako ću vas dočekati, pa što mi ne javiste da ćete baš danas doći, ja kapi rakije u kući nemam!"

To su bila stara vremena, kada je komšija komšiji nešto značio. "Vrijeme gradi po kotaru kule, vrijeme gradi i vrijeme razgrađuje."

Iz knjige Nijaza Salkića, „ Bobak po bobak, bosanski đerdan“, objavljene 2009. godine.

Vražićane šišao ko stigne i imali "vrhunske"samouke zubare

 Koliko je u selu bilo brica,odnosno frizera to niko tačno ne može utvrditi.Uglavnom,svako onaj ko je imao dobre makaze i češalj mogao je uspješno obaviti ovaj posao.U nedostatku pravih makaza dobro su služile i one makaze za šišanje ovaca.Nas kao djecu nije puno interesovalo kako i čime ćemo biti "štucovani" bitno je bilo da je kosa skraćena na dozvoljenu mjeru,jer tako su od nas zahtijevali naši učitelji i nastavnici.

U to vrijeme znali su se naseliti podstanari u naše kose,pa su se muški morali šišati na nulu.U školi su nas higijeničari svakodnevno pregledali i za svaku promjenu javljano je učitelju koji je poduzimao već ustaljene mjere,
zaprašivanje praškom buhačem i naredbom za šišanje.

Svi mi ili većina nas imali smo priliku da osjetimo bol koju je zub zadavao.Teška i neopisiva bol,pogotovu u ono vrijeme kada nije bilo nikakvih tableta protiv bolova.Ovom prilikom pomenut ću i ljude koji su mnogima pomogli da se spase od ove boli,a riječ je o samoukim zubarima koji su ne znam gdje nabavili zubarska kliješta i u svako doba dana i noći pomagali ljudima.Riječ je o Husi Bešiću,ocu Fadila i Ramije,Muho Sivčević,otac Novalije i u mahali Potok ovim poslom se bavio Veled Salkić.
Njih trojica su davno napustila ovaj svijet,ali ostavili su trag u minulim vremenima ovog našeg mjesta i zaslužili su da se njihova imena spomenu.

Vražići nekad - Selo zanatlija i starih zanata:opančari i jastučari.

 Naslov ovog posta mogao bi se nazvati "nekad bilo sad se spominjalo"",jer ono što je nekad bilo u ovoj sredini ostalo je u sjećanima samo onih koji su živjeli u to vrijeme.

Mnogi zanati koji su nekada krasili selo Vražiće vrijeme je pregazilo,izgubili su na svom značaju tako da su mnogi otišli u istoriju.

Pa evo da krenem sa nekima koja su mi ostala u sjećanjima,a za početak ću istaći brend ovog sela,proizvodnja obuće samoukog obućara Ibrahima Alića zvanog Brajčin.Od starih auto guma,pravio je opanke zvane "brajčinovce" o kojimaja baš nemam puno informacija kako su izgledali,ali oni malo stariji su sigurno imali priliku da ih nose i znali su o kakvom proizvodu je riječ..

Pored Ibrahimovih opanaka u ono vrijeme su se pravili opanci od sušene goveđe kože,poznati po imenu opanci pašnjaci.Zašto su se tako zvali nije mi poznato,ali u vrijeme dok sam bio dijete,mnogi stariji ljudi su ih nosili.U sjećanju mi je ostao hadži

Husejn Mujkić iz mahale Potok koga sam uvijek viđao u ovoj vrsti obuće.Najvjerovatnije da ih je on lično pravio.

Ko se sjeća jastuka koji su bili poredani uz duvar naših kuća.Pravljeni su od slame,ne znam tačno koje,ali mislim da se najčešće pravili od zobene pošto je ona najmekša i najpovoljnija za izradu ove kućne potrebštine..U selu je bilo više majstora za kalufnjake,kako su ih zvali,ali najbolji jastuke izrađivao je Bajro Kevrić(otac Hajre Kevrića).On je za ovu namjenu konstruisao specijalnu presu pomoću koje su jastuci bili "ko saliveni." i bili nadaleko poznati po dobrom kvalitetu.
 Godinama su takvi jastuci krasili naše male,ali pune života,domove.

Sjećanje na druga

 Svi mi,u svom životu susrećemo se sa raznim ljudima:dobrim i lošim,zanimljivim i manje zanimljivim,ovakvim ili onakvim,ali postoji i jedna grupa ljudi koji ti prirastu za srce,kao neko tvoj najrođeniji,te kao takav ostavi neizbrisiv trag u sjećanju.

Jedan od tih,dragih i nezaboravnih ljudi je naš,Mehmedalija Muratović-Čopak,Čelićanin,veseljak,čovjek ovog kraja.Upoznali smo se u najtežim godinama,u vremenu zla i ljudske zlobe.U vrijeme rata na ovim prostorima,kada nas je on svojim pjesmama uveseljavao i na sebi svojstven način,bar na momente udaljavao od one surove stvarnosti koja nas je pritiskala tih godina.

Pjesma i muzika bili su njegova životna preokupacija.Malo je poznato da je u vrijeme rata,u nedostatku stručnog kadra,radio kao nastavnik muzičke kulture.Tada je,uz kanonadu artiljerijskih granata,snajpera i drugog raznoraznog oružja po Čeliću,svojom harmonikom i pjesmom zajedno sa osnovcima,prkosio napadačima i rušiteljima njihove "rodne grude."

U razgovoru sa tom djecom,govorili su

mi da im je Ćopak jedan od najdražih i najomiljenijih nastavnika i da,kada su sa njim,lakše podnose ove strahote rata..

Pored pjesme,njegova velika ljubav bio je fudbal.Bio je dugogodišnji igrač FK Mladost iz Čelića sa kojim je osvajao zapažene uspjehe u ondašnjoj državi.

Takođe,obavljao je i trenerske poslove,i cijeli svoj životni vijek proveo uz svoj klub.

U znak zahvalnosti za učinjeno,Čelićani su stadionu,gdje je on započeo i završio sportske korake,dali ime po njemu-stadion Mehmedalija Muratović.-Ćopak.

Lijep gest,a ovime će i buduće generacije sačuvati sjećanje na  običnog velikog čovjeka-ljudinu našeg Mehmedaliju Muratovića Ćopka.

POMOĆ RANJENOM SRBINU 1994. Nepoznata priča o tome kako su vojnici ARBiH pomogli Srbinu iz VRS!

 

Rođen sam 1966. godine u selu Vranjak kod Modriče, u kojem sam proveo cijeli život. Kao pripadnik Vojske Republike Srpske, ranjen sam u jednoj ofanzivi tuzlanskog korpusa, 3. marta 1994., geleri granate pogodili su me u stomak i lijevi kuk.

                                                        foto:fb ilustracija

Povrede su bile takve da su mi onemogućile kretanje. Posljednjim
ostacima snage uspio sam puzeći da pređeni nekoliko metara do doksata kuće pored koje sam ranjen. Moji saborci su preskakali preko mene, povlačeći se sa položaja u trku, i mada su vidjeli moj upitan pogled nisu zastali, niti je iko pokušao da me ponese. Bolovi su bili suviše jaki da bih imao snage vikati, ali sam sve vrijeme bio svjestan. Jasno sam vidio sve svoje drugove, koji su se povukli bez riječi, ostavljajući me ranjenog. Scene su se smjenjivale kao u filmu. Čini mi se da sam već sljedećeg trenutka vidio muslimanske borce kako se pomaljaju iz šume, i kako se, prelazeći
preko dvorišta, približavaju kući. Imao sam vremena da aktiviram ručnu bombu, koja mi je visila o pojasu, ali to nisam učinio. U magnovenju ogorčenja što su me drugovi ostavili, prepustio sam se sudbini. Trojica neprijateljskih vojnika prilazila su mi oprezno, sa uperenim puškama. Ležao sam nepomično i gledao ih pravo u oči.

– Izem ti borce, koji su te takvog ostavili – rekao je prvi, koji je klekao pored
mene, dok mi je cijepao uniformu da vidi šta mi je povrijeđeno.
– Javi da imamo ranjenog četnika i da dođu po njega – rekao je drugi vojnik
trećem, koji je imao radiostanicu.

Za to vrijeme, kroz svijest su mi prolazile sve strašne priče o muslimanskim
zvjerstvima nad zarobljenim srpskim borcima, kojih sam se naslušao za dvije godine vojevanja. Nisam mogao vjerovati svojim očima, ali se dogodilo: ubrzo je stigao džip, kojim su me transportovali u bolnicu u Tuzli, gdje su me prihvatili bez komentara, i odmah odvezli u operacionu salu. Trenutak u kojem su me uspavljivali bio je blagosloven, jer sam tek tada prestao misliti o onima koji su me ostavili.
Nakon svega što sam doživio znam samo da nema ni te sile ni te ideje koja bi me natjerala da ponovo uzmem pušku u ruke.
Poslije operacije, iz bolnice su me prebacili u zatvor, koji se nalazio u Gračanici. Tu sam se našao sa Branislavom Radićem, srpskim borcem, koji je takođe bio zarobljen, ali nije bio ranjen. U ovom zatvoru proveli smo pet mjeseci, odvojeni od zatvorenika Muslimana. Za to vrijeme nisu nas zlostavljali, osim što su mene 7. jula šamarali, govoreći da sam četnik i pokidali mi epolete. U zatvor su dolazila dvojica Muslimana iz Modriče, Huso i Bego, koje sam poznavao. Kada su me vidjeli, pitali su: “Kako si?
Da li se oporavljaš?” Ja nisam pušio, a Branislavu su uvjek donosili cigarete.
Poslije pet mjeseci, predstavnici Crvenog krsta su obišli zatvor, vidjeli su me i stavili na spisak za razmjenu. Nekoliko dana kasnije izašao sam iz Gračanice i vratio se kući.

Pričao Dragan Simić selo Vranjak kod Modriče decembar 1995. 
odlomak iz knjige “Dobri ljudi u vremenu zla”, Svetlana Broz

Priča o Senadu Medanoviću borcu Armije RBiH

Senad Medanović se 22.09.1995 godine vratio na svoje ognjište, u selu Prhovo kod Ključa, koje su JNA i Bosanski Srbi okupirali i poklali 01.06.1992. godine. Oslobodilački nalet ARBiH omogućio je da otkrijemo dimenzije onoga što su Srbi tamo uradili. Da se ne zaboravi i nikad ne ponovi

Iako je proživio tešku porodičnu tragediju,gubitak najrođenijih,sačuvao je ljudskost u sebi i vrlinu koja je krasila borce Armije Republike Bosne i Hercegoivine.
Izjavom,da to što je njemu urađeno,on nikada drugom ne bi uradio,ponos je ne samo njegov,nego i svih nas koji mislimo kao on.

Izvor
https://www.facebook.com/1297495190276467/posts/4487805477912073/?sfnsn=mo&d=n&vh=e