Priča iz vremena kada je komšija komšiji nešto značio.Pohodi Lukavičana na Vražiće i obratno.

 Priča se da su naši stari imali istančan osjećaj prema komšijama, pa makar bili i druge vjere. Tako su Vražićani znali redovito i to godišnje razmjenjivati posjete sa komšijama pravoslavcima iz susjednog sela Lukavica.

Prve polovice godine pravoslavci su dolazili u Vražiće, a u drugoj polovici Vražićani su išli u Lukavicu. Kada je došao red na Vražićane, po tadašnjem redu i tabijatu, u našoj delegaciji su bili Muhtar (predsjednik mjesne zajednice), Imam i mutevellija.
Naši se nisu najavili da dolaze, imali su namjeru da se domaćini u Lukavici ne izlažu trošku oko dočeka, pa su htjeli samo da posjede malo uz kahvu i eglenu. Helem, kada su stigli kod domaćina Jove na njegovu avliju i kada je Jovo vidio kakvi su mu važni gosti stigli, počeo je lomiti ruke, kukajući: "Ajme meni, kako ću vas dočekati, pa što mi ne javiste da ćete baš danas doći, ja kapi rakije u kući nemam!"

To su bila stara vremena, kada je komšija komšiji nešto značio. "Vrijeme gradi po kotaru kule, vrijeme gradi i vrijeme razgrađuje."

Iz knjige Nijaza Salkića, „ Bobak po bobak, bosanski đerdan“, objavljene 2009. godine.