9. 2. 2023.

Čardak Omer age Kovačevića

Nekad mlada i lijepa,možda i jedna od najljepših u selu.Sada stara i oronula,prepuštena zubu vremenu,ali još uvijek prkosi minulim godinama i stoji tu gdje su prije 100 i više godina ukopani njeni temelji.


Čardaklija Omerage Kovačevića nalazi se u samom centru Vražića i jedna je od rijetkih kuća koja se u svom izvornom okviru zadržala do danas.Kuće sa kamenom ozidanim podrumom,prizemljem i spratom u ono vrijeme,rijetko ko je mogao priuštiti,te je takvih kuća u to vrijeme bilo veoma malo u selu.



 Svaka soba u ovoj kući donosi nešto zanimljivo i neuobičajeno za današnje vrijeme,ali mene je posebno dojmila prostrana prostorija na spratu koja,ukoliko bi mogla da priča imala dosta toga ispričati o minulim vremenima.Ovo je vjerovatno prostorija u kojoj je boravio glavni domaćin i u kojoj su se primali musafiri.E,sad zamislite kako je bila uređena,okolo jastuci kalufnjaci,na podu ćilimi i vunena šilteta,a u jednom kraju sobe ozidana peć i do nje hamamdžik.


Drveni basamaci koji vode na gornji sprat,još uvijek su u dobrom stanju i služe svrsi kojoj su namijenjene.




Ove fotografije sam snimo prije sedam godina,u kakvom je stanju sada ova kuća ne znam,ali mislim da je zub vremena i napuštenost učinila svoje.Šteta,trebalo je sačuvati ovaj objekat.





 

25. 1. 2023.

Priča iz vremena kada je komšija komšiji nešto značio.Pohodi Lukavičana na Vražiće i obratno.

 Priča se da su naši stari imali istančan osjećaj prema komšijama, pa makar bili i druge vjere. Tako su Vražićani znali redovito i to godišnje razmjenjivati posjete sa komšijama pravoslavcima iz susjednog sela Lukavica.



Prve polovice godine pravoslavci su dolazili u Vražiće, a u drugoj polovici Vražićani su išli u Lukavicu. Kada je došao red na Vražićane, po tadašnjem redu i tabijatu, u našoj delegaciji su bili Muhtar (predsjednik mjesne zajednice), Imam i mutevellija.
Naši se nisu najavili da dolaze, imali su namjeru da se domaćini u Lukavici ne izlažu trošku oko dočeka, pa su htjeli samo da posjede malo uz kahvu i eglenu. Helem, kada su stigli kod domaćina Jove na njegovu avliju i kada je Jovo vidio kakvi su mu važni gosti stigli, počeo je lomiti ruke, kukajući: "Ajme meni, kako ću vas dočekati, pa što mi ne javiste da ćete baš danas doći, ja kapi rakije u kući nemam!"

To su bila stara vremena, kada je komšija komšiji nešto značio. "Vrijeme gradi po kotaru kule, vrijeme gradi i vrijeme razgrađuje."

Iz knjige Nijaza Salkića, „ Bobak po bobak, bosanski đerdan“, objavljene 2009. godine.

20. 1. 2023.

Vražićane šišao ko stigne i imali "vrhunske"samouke zubare

 Koliko je u selu bilo brica,odnosno frizera to niko tačno ne može utvrditi.Uglavnom,svako onaj ko je imao dobre makaze i češalj mogao je uspješno obaviti ovaj posao.U nedostatku pravih makaza dobro su služile i one makaze za šišanje ovaca.Nas kao djecu nije puno interesovalo kako i čime ćemo biti "štucovani" bitno je bilo da je kosa skraćena na dozvoljenu mjeru,jer tako su od nas zahtijevali naši učitelji i nastavnici.

U to vrijeme znali su se naseliti podstanari u naše kose,pa su se muški morali šišati na nulu.U školi su nas higijeničari svakodnevno pregledali i za svaku promjenu javljano je učitelju koji je poduzimao već ustaljene mjere,
zaprašivanje praškom buhačem i naredbom za šišanje.




Svi mi ili većina nas imali smo priliku da osjetimo bol koju je zub zadavao.Teška i neopisiva bol,pogotovu u ono vrijeme kada nije bilo nikakvih tableta protiv bolova.Ovom prilikom pomenut ću i ljude koji su mnogima pomogli da se spase od ove boli,a riječ je o samoukim zubarima koji su ne znam gdje nabavili zubarska kliješta i u svako doba dana i noći pomagali ljudima.Riječ je o Husi Bešiću,ocu Fadila i Ramije,Muho Sivčević,otac Novalije i u mahali Potok ovim poslom se bavio Veled Salkić.
Njih trojica su davno napustila ovaj svijet,ali ostavili su trag u minulim vremenima ovog našeg mjesta i zaslužili su da se njihova imena spomenu.

16. 1. 2023.

Vražići nekad - Selo zanatlija i starih zanata:opančari i jastučari.



 Naslov ovog posta mogao bi se nazvati "nekad bilo sad se spominjalo"",jer ono što je nekad bilo u ovoj sredini ostalo je u sjećanima samo onih koji su živjeli u to vrijeme.

Mnogi zanati koji su nekada krasili selo Vražiće vrijeme je pregazilo,izgubili su na svom značaju tako da su mnogi otišli u istoriju.

Pa evo da krenem sa nekima koja su mi ostala u sjećanjima,a za početak ću istaći brend ovog sela,proizvodnja obuće samoukog obućara Ibrahima Alića zvanog Brajčin.Od starih auto guma,pravio je opanke zvane "brajčinovce" o kojimaja baš nemam puno informacija kako su izgledali,ali oni malo stariji su sigurno imali priliku da ih nose i znali su o kakvom proizvodu je riječ..


Pored Ibrahimovih opanaka u ono vrijeme su se pravili opanci od sušene goveđe kože,poznati po imenu opanci pašnjaci.Zašto su se tako zvali nije mi poznato,ali u vrijeme dok sam bio dijete,mnogi stariji ljudi su ih nosili.U sjećanju mi je ostao hadži

Husejn Mujkić iz mahale Potok koga sam uvijek viđao u ovoj vrsti obuće.Najvjerovatnije da ih je on lično pravio.


Ko se sjeća jastuka koji su bili poredani uz duvar naših kuća.Pravljeni su od slame,ne znam tačno koje,ali mislim da se najčešće pravili od zobene pošto je ona najmekša i najpovoljnija za izradu ove kućne potrebštine..U selu je bilo više majstora za kalufnjake,kako su ih zvali,ali najbolji jastuke izrađivao je Bajro Kevrić(otac Hajre Kevrića).On je za ovu namjenu konstruisao specijalnu presu pomoću koje su jastuci bili "ko saliveni." i bili nadaleko poznati po dobrom kvalitetu.
 Godinama su takvi jastuci krasili naše male,ali pune života,domove.


15. 1. 2023.

Sjećanje na druga

 Svi mi,u svom životu susrećemo se sa raznim ljudima:dobrim i lošim,zanimljivim i manje zanimljivim,ovakvim ili onakvim,ali postoji i jedna grupa ljudi koji ti prirastu za srce,kao neko tvoj najrođeniji,te kao takav ostavi neizbrisiv trag u sjećanju.


Jedan od tih,dragih i nezaboravnih ljudi je naš,Mehmedalija Muratović-Čopak,Čelićanin,veseljak,čovjek ovog kraja.Upoznali smo se u najtežim godinama,u vremenu zla i ljudske zlobe.U vrijeme rata na ovim prostorima,kada nas je on svojim pjesmama uveseljavao i na sebi svojstven način,bar na momente udaljavao od one surove stvarnosti koja nas je pritiskala tih godina.

Pjesma i muzika bili su njegova životna preokupacija.Malo je poznato da je u vrijeme rata,u nedostatku stručnog kadra,radio kao nastavnik muzičke kulture.Tada je,uz kanonadu artiljerijskih granata,snajpera i drugog raznoraznog oružja po Čeliću,svojom harmonikom i pjesmom zajedno sa osnovcima,prkosio napadačima i rušiteljima njihove "rodne grude."
U razgovoru sa tom djecom,govorili su

mi da im je Ćopak jedan od najdražih i najomiljenijih nastavnika i da,kada su sa njim,lakše podnose ove strahote rata..

Pored pjesme,njegova velika ljubav bio je fudbal.Bio je dugogodišnji igrač FK Mladost iz Čelića sa kojim je osvajao zapažene uspjehe u ondašnjoj državi.

Takođe,obavljao je i trenerske poslove,i cijeli svoj životni vijek proveo uz svoj klub.

U znak zahvalnosti za učinjeno,Čelićani su stadionu,gdje je on započeo i završio sportske korake,dali ime po njemu-stadion Mehmedalija Muratović.-Ćopak.

Lijep gest,a ovime će i buduće generacije sačuvati sjećanje na  običnog velikog čovjeka-ljudinu našeg Mehmedaliju Muratovića Ćopka.

24. 1. 2022.

POMOĆ RANJENOM SRBINU 1994. Nepoznata priča o tome kako su vojnici ARBiH pomogli Srbinu iz VRS!

 

Rođen sam 1966. godine u selu Vranjak kod Modriče, u kojem sam proveo cijeli život. Kao pripadnik Vojske Republike Srpske, ranjen sam u jednoj ofanzivi tuzlanskog korpusa, 3. marta 1994., geleri granate pogodili su me u stomak i lijevi kuk.

                                                        foto:fb ilustracija

Povrede su bile takve da su mi onemogućile kretanje. Posljednjim
ostacima snage uspio sam puzeći da pređeni nekoliko metara do doksata kuće pored koje sam ranjen. Moji saborci su preskakali preko mene, povlačeći se sa položaja u trku, i mada su vidjeli moj upitan pogled nisu zastali, niti je iko pokušao da me ponese. Bolovi su bili suviše jaki da bih imao snage vikati, ali sam sve vrijeme bio svjestan. Jasno sam vidio sve svoje drugove, koji su se povukli bez riječi, ostavljajući me ranjenog. Scene su se smjenjivale kao u filmu. Čini mi se da sam već sljedećeg trenutka vidio muslimanske borce kako se pomaljaju iz šume, i kako se, prelazeći
preko dvorišta, približavaju kući. Imao sam vremena da aktiviram ručnu bombu, koja mi je visila o pojasu, ali to nisam učinio. U magnovenju ogorčenja što su me drugovi ostavili, prepustio sam se sudbini. Trojica neprijateljskih vojnika prilazila su mi oprezno, sa uperenim puškama. Ležao sam nepomično i gledao ih pravo u oči.

– Izem ti borce, koji su te takvog ostavili – rekao je prvi, koji je klekao pored
mene, dok mi je cijepao uniformu da vidi šta mi je povrijeđeno.
– Javi da imamo ranjenog četnika i da dođu po njega – rekao je drugi vojnik
trećem, koji je imao radiostanicu.

Za to vrijeme, kroz svijest su mi prolazile sve strašne priče o muslimanskim
zvjerstvima nad zarobljenim srpskim borcima, kojih sam se naslušao za dvije godine vojevanja. Nisam mogao vjerovati svojim očima, ali se dogodilo: ubrzo je stigao džip, kojim su me transportovali u bolnicu u Tuzli, gdje su me prihvatili bez komentara, i odmah odvezli u operacionu salu. Trenutak u kojem su me uspavljivali bio je blagosloven, jer sam tek tada prestao misliti o onima koji su me ostavili.
Nakon svega što sam doživio znam samo da nema ni te sile ni te ideje koja bi me natjerala da ponovo uzmem pušku u ruke.
Poslije operacije, iz bolnice su me prebacili u zatvor, koji se nalazio u Gračanici. Tu sam se našao sa Branislavom Radićem, srpskim borcem, koji je takođe bio zarobljen, ali nije bio ranjen. U ovom zatvoru proveli smo pet mjeseci, odvojeni od zatvorenika Muslimana. Za to vrijeme nisu nas zlostavljali, osim što su mene 7. jula šamarali, govoreći da sam četnik i pokidali mi epolete. U zatvor su dolazila dvojica Muslimana iz Modriče, Huso i Bego, koje sam poznavao. Kada su me vidjeli, pitali su: “Kako si?
Da li se oporavljaš?” Ja nisam pušio, a Branislavu su uvjek donosili cigarete.
Poslije pet mjeseci, predstavnici Crvenog krsta su obišli zatvor, vidjeli su me i stavili na spisak za razmjenu. Nekoliko dana kasnije izašao sam iz Gračanice i vratio se kući.

Pričao Dragan Simić selo Vranjak kod Modriče decembar 1995. 
odlomak iz knjige “Dobri ljudi u vremenu zla”, Svetlana Broz

10. 7. 2020.

Priča o Senadu Medanoviću borcu Armije RBiH



Senad Medanović se 22.09.1995 godine vratio na svoje ognjište, u selu Prhovo kod Ključa, koje su JNA i Bosanski Srbi okupirali i poklali 01.06.1992. godine. Oslobodilački nalet ARBiH omogućio je da otkrijemo dimenzije onoga što su Srbi tamo uradili. Da se ne zaboravi i nikad ne ponovi

Iako je proživio tešku porodičnu tragediju,gubitak najrođenijih,sačuvao je ljudskost u sebi i vrlinu koja je krasila borce Armije Republike Bosne i Hercegoivine.
Izjavom,da to što je njemu urađeno,on nikada drugom ne bi uradio,ponos je ne samo njegov,nego i svih nas koji mislimo kao on.


Izvor
https://www.facebook.com/1297495190276467/posts/4487805477912073/?sfnsn=mo&d=n&vh=e

3. 7. 2020.

Čelićki dućani između dva svjetska rata

                                                  foto ilustracija:Baština kulturnog nasleđa TK


Sjećanje na čelićku čaršiju između dva svjetska rata, tj. u zadnjih stotinjak godina u tekstu koji slijedi opisali su hadži Ahmed ef. Abdurahmanović, rođ. 1929. godine (intervju 23.05.2015.) i iz bilješki o Čeliću rahmetli hadži Hazima Čavalića, rođ. 1929. godine.

 Da trgovina odnosno dućani čine jedan od sastavnih elemenata jedne čaršije smo na početku naveli, a čelićka čaršija imala razvijenu trgovinu i otvoren veliki broj dućana od vajkada. Između dva svjetska rata u Čeliću je radilo više dućana mješovite robe i to: dućan Osmana Ibrahimovića, braće Avde i Hakije Balić, Osmana Šadića, Hamdije Dželića, Jakuba Jakubovića, Atifa Pirića, Ahmeta Škripića. Neko kraće vrijeme svoje dućane su držali i Mujo Osmić, Halil Ljaljić, Fadil i Huska Bojić i Safet Beganović. U džihanima bio je dućan koji je držao Adil Bojić za vrijeme NDH, Elmaz Cifrić i Mehmedalija Hamzić. Na mjestu gdje je sada vakufska kuća čaršijske džamije bio je dućan mula-Hašima Ramića i sina Mustafe koji je jedno vrijeme bio načelnik; Adem Pirić i sin Mustafa imali su dućan pod svojom kućom, a kasnije je tu bio muzej koji je držao Ibrahim Pirić.

U ondašnjim kafanama pekla se isključivo kafa i čaj, te su bili poznati sokovi pod nazivom klaher i šabesa (Klaker i Kabeza)1, osvježavajući sokovi različitih okusa koji su se kupovali u slastičarnicama. Ova mjesta su držali poznati ljudi: Rasim Čavalić, Sulejman Saračević, Tahir Halilčević i Ibro Agić. Rizah Arnaut i Talib Mulaomerović su držali slastičarnicu

Pripremili
Meksida Kahrimanović i Mujo Čavalić


28. 6. 2020.

Ovo malo duše-Prijateljovanje sa "neprijateljom"


Autor: Milan Petkovic |




Rat!
Ta rijec toliko ogavno zvuci da bih je ja izbrisao iz svih rijecnika ovoga svijeta!
Ali postoji nesto sto se u ratu pamti do smrti, nesto sto je suprotnost onom najgorem sto rat izaziva u covjeku, to je prijateljstvo i to prijateljstvo apsurdno i neshvatljivo, strano nasem umu, prijateljstvo sa neprijateljem.
Te ratne 92-ge godine sam naglo sazreo, nestalo je djecackog osmijeha s mog lica primjetili su drugi i mladalacke bezbriznosti, primjetio sam ja. Iako je suprotno mojoj veseloj prirodi vjecnog opstimiste, nekao sam postao ozbiljan i zabrinut, poceo sam o zivotu da razmisljam na drugaciji nacin nego do tada.
Te nesrecne godine koja ce ostaviti neizbrisiv pecat na mom bicu i koja ce ostati upamcena kao pocetak kljucanja bosanskog kara-kazana iz koga je poceo da se izljeva otrov koji se krckao vijekovima, kisa je lila kao iz kabla gotovo svaki dan. Moj rov je bio pun vode i vlage ako bi se ta rupa u zemlji mogla nazvati rovom. Osjecao sam kako vlaga ulazi u moje tijelo i imao osjecaj da ako uskoro sve ne prestane ljudi ce poceti zaudarati kao krtice.
Jedva sma cekao da sunce grane da izadjem napolje, ali avaj sunce je te krvave godine bilo rijetko kao i osmijesi na licima mojih brdjana

Dan za danom se smjenjivao, kao jaje jajetu slican jedan drugom; straza, osmatranje malo pucanja i opet u krug, djavolji krug bez kraja ili sto bi nas narod rekao; Vrzino kolo, da upravo tako, to je najbolji izraz, svaki dan je bio samo jedan korak u Vrzinom kolu a svaka noc samo mracan odraz dana u zacaranom ogledalu Boga Aresa koji je te godine bjesomucno udarao u ratne bubnjeve.
Sreca pa sma imao tranzistor...
Jednoga dana negdje u jesen te godine ugledah u rovu rupovku(vojni telefon)
Kome jos treba ovaj, krs pomislih, kad svi imaju motorole...
I ja sam je imao...bio sam jedno vrijeme zamjenik komandira voda.. ali kasnije ne tada..
Ukljucih je, rupovku, cisto da provjerim da li se uopste odrzava veza i dada zacuh:
- Cetooo!!!! Jesi se okupo, ha? Kad dodjem da te zakoljem da budes lijep mrtvac!
Ni ceto ne ostade duzan, bez bijesa uzvratih:
- Povedi sestru da me okupa!-

I takao zapocesmo ovu za rat nimalo cudnu konverzaciju kojom vojinici zaracenih strana cesto razbijaju monotonoiju svakodnevnice. Za divno cudo niko mi ni mater ne opsova,
pitaju odakle sam iz kog sela, sta sam radio prije rata i sl. Malo neoprezno im kazem iz kog sam sela ne razmisljajuci da bi me to jednog dana moglo kostati, ne razmisljajuci ni o ishodu rata, pa cak ni o sutrasnjem danu jer u ratu covjek ima samo jedan cilj; prezivjeti trenutak vjecnosti koji se zove dan a ponekad ni dan, samo sat, minut ili sekundu.
Tako iz dana u dan sam na rupovki, pricao s? ljudima iz raznih djelova Krvavog Vilajeta bilo ih je cak iz Zepca.
Bilo je i dama koje su se javljale ponekad da Ceti pomenu majku a ponekad da upitaju: ?Sto bolan pucate toliko??. No ja sam najvise pricao sa Mrkim Tuzlakom. Malo pomalo kao da smo se zblizili i ako je to moguce postali smipaticni jedan drugome tako da mi je on pustao i muziku preko telefona svaki dan...
Jednog dana malo u zbilji vise u sali dogovorismo da se nadjemo, da se susretnemo izmedju dvije vatrene linije i upoznamo se kao ljudi. Bili smo blizu na par kilometara ili manje?

I tako...
Ne znam koji dan bjese al nije bilo kise, pozva me Mrki i rece:
- Hajde dodji za pola sata i ja cu tamo gdje smo se dogovorili.-
Bez razmslljanja krenuh, da sam razmisljao mozda ne bih krenuo, uzmem pusku i niz sumu poznavao sam put, tu sam rodjen i u snu poznajem svaki kamen, svaki prevoj, cak svako drvo naceto gromom?.
Nikakav strah nisam osjecao. iako tog covjeka nikad nisam vidio vjerovao sam mu.
Medjutim ostavivsi poslednju kucu iza sebe i izasavsi na put koji vodio kroz sumu, polako se pocela u moju dusu uvlaciti mala nelagoda da bi se kasnije zgusnula u vecu i na kraju pocela da me gusi i otezava disanje. Na kraju sam priznao da sebi da je to strah koji usporava misli i koci udove. Noge su mi postajale sve teze, a bio sam na rubu sume tek sam ulazio u
nju bio sam u tim trenucima odlicna meta za odstrijel sto bi neki rekli...

Ali ja sam Mrkom vjerovao..
Ali zasto me strah gusi ako mu vjerujem?
Kao da sam cuo neki glas koji kaze ?ajde mali vracaj se ne glumi...
Mozda bih se i okrenuo i zbrisao nazad u okrilje sume koja stiti selo no noge iako su bile kao okovane isle su naprijed.
U stomaku sam osjecao grc nesto kao potmulu bol koju sam kao dijete osijecao pred necim nepoznatim, kao pred mrakom iz koga vrebaju zvijeri i utvare iz prica koje su pricali djedovi. Sa svakim sledecem metrom u glavi je zvonilo zvono za uzbunu, a i pitanje sta ako te zarobe pa kasnije muce?
- Znas da bol ne trpis, vracaj se mali.- komandovao mi je razum, ali opet noge kao da plove vode ma pravo ka dogovorenom mjestu, nisam ih vise osjecao, a one nemilosrdon grabe naprijed...
Suma je moja kuca, moj dom. U sumi sam rodjen, napravio prve korake, odrastao i cinilo mi se da znam kako suma dise ali ovaj put je bilo drugacije, nikada toliko sumova nisam cuo, sumova koje vise nisam mogao da raspoznam kao da nisam dijete Majevice vec neko ko je prvi put zakoracio u vrleti ove lijepe planine. Sustanje lisca, pucketanje grana, pretrcavanje sitnih glodara po suvom liscu, sve je bilo drugacije i novo, sasvim sam se u uvo pretvorio ne bili prepoznao poznate, domace zvuke, ne bih li se ponovo osijetio dijelom planine nebi li disao kako dise suma. Zastao sam pored jedne bukve da oslusnem, da cujem ima li nesto sto nadjacava otkucaje mog srca i sumove ove sada strane sume i strane planine. Nigdje se nista nije culo a bio sam nadomak cilja.
Jos jedno savladjivanje straha i u par brzih koraka stigao sam na cilja.
Nema Mrkog, cekam pored jednog velikog hrsta, na trenutak sam sjeo,
a vec sledeceg trenutka sam cuo sum, ubrzo posle toga pojavio se covjek nizeg rasta ali sirokih ramena u crnoj majici i vojnickim panatlonama, i cipelema kao za paradu a ne za rat i lomatanje po nasoj vukojebini.
Instiktivno podigoh pusku, on zastade, pogleda me u oci i vidjeh blagi prekor u njima.
Rece:
- Zar se nismo dogovorili, bez oruzja?!
- Jesmo tako smo se dogovorili !

Strah koji me je do tada gusio nestade i obuze me osjecaj stida kakav vam nikako ne mogu opisati, da dodgovorili smo se da da dodjemo bez oruzja, ali ja nisam mogao da dodjem bez puske, nikada se nisam od nje odvajao , postala mi je bliza od brata i sestre, oca i majke, bliza od ruke, taj prokleti komada metala je postao dio mene.
Spustio sam pusku na zamlju i krenu prema njemu uz izvinjenje zbog prevare. zbog puske koje se nisam smio odreci.
Pruzio mi je ruku zagrlio i poljubio me kao najrodjenijeg, a i ja sam njega.
Osjecao sam neku neposiivu radost sto je Mrki bio fer i nije me prevario, vecu od radosti sto sam ziv i nisam uletio u zmaku, ali istovremeno me gusila tuga zbog puske koju sma ponio a on je bez oruzja dosao.
Kuku meni osramotih i sebe i svoje brdjane a na kraju i sve Srbe, pomislih...
Ponudio sam ga ga cuturicom, odnoso prepecinocom koju u cuturicama nosimo za ne daj Boze I za lijek I za utjehu a u ratu je svaki dan ne daj Boze, kao da malo dodjemo sebi. Pricali smo nepovezano obojica, skakali s teme na temu nesposobni d apratimo tok svojih misali....
Puska, nju sam bacio pored nogu u stvari lezala je izmedju mene i njega, puska koja je razdvajala dva Bosnaca, dva covjeka, dvije vojske, dvije religije, dva prijatelja...

Sa svakim gutljajem je bilo manje rakije u cuturici a mi smo sve vise nalazili zajednickih tema. Opustili smo se vec i pazljivo slusali jedan drugog ne skacuci s teme na temu, cinilo se kao da smo se poznavali godinama i kao da smo se posle dugo godina sreli, stari dobri prijatelji. Ali boljelo je to sto sam pusku donio, boljelo gore od nezuvracenog samara, boljelo je tako da je paralisalo misli tako da se tek skoro kasno sjetih...
Dohvatio sam pusku a Mrki se malo trgnu pogledam me iznenadjeno
Otvorih zatvrac, puska je bila PRAZNA!
Metak sam izbacio iz cijevi negdje ne ulazu u sumu, jer dogovor je bio bez oruzja!
Mrki se iznenadi i nasmeja pa rece:
- E bolan sto ce ti prazna puska?
- Ne znam.- rekoh.- vjeruj mi, da ne znam.-
Posle toga se Mrki masi za dzep i odatle izvadi bobmu neku valjda proizvedenu u nekoj od islamskih zemalja slutim po arapskim sarama na njoj i rece:
- Evo i ja sam ponio bombu ako me prevaris da je aktiviram i da obojica poginemo
Nisam prevario a nije ni Mrki i drago mi je zbog toga, iako smo obojica imali opravdan razlog za strah za nepovjerenje.

Rat se odavno zavrsio, nekoliko sam put posjetio svog prijatelja Mrkog u Tuzli, mi cemo ostati prijatelji do smrti iako se mozda nikad nece sprijateljiti nasi narodi.

1. 6. 2020.

Kako je SDP zajedno sa ostalim opzicionim strankama preuzeo vlast u Čeliću

Famozna devetka

Događaj,koji bi se mogao nazvati" istorijskim događajem" desio se u prvoj polovini 2008.godine.

Naime,tada,prvi puta nakon 18 godina od prvih višestranačkih izbora Čelićki  SDP,zajedno sa opozicionim vijećnicima iz Stranke za BiH,penzionera i i dva vićnika koji su zbog nezadovoljstva napustili vladajuću SDA,dolazi do famoznog broja 9 i formulom: 3 SDP+3 SzBiH+1 SPU+2 Nk=9 dobiva priliku za preuzimanje vlasti i uvođenje novog koncepta.

Broj 9,do kojeg je došla ova grupa vijećnika,bila je vijećnička većina i sasvim dovoljan broj da se sruši aktuelna zakonodavna  vlast,predvođena strankom demokratske akcije.

Koristeći brojniju prednost ,grupa ovih vijećnika glasa protiv svih Odluka koje su predlagane,a vrhunac je bio rušenje prijedloga Budžeta Opštine za tekuću godinu.

Ovim činom, stavljeno je do znanja da je došlo vrijeme do smjene vlasti u Opštini,što opštinsko rukovodstvo ni u kom slučaju nije prihvatalo.

Nakon ovakvog,ignorantskog odnosa,nova skupštinska većina,u skladu sa važećim Statutom Opštine Čelić,saziva sjednicu Opštinskog vijeća na koju se neodazivaju vijećnici iz reda SDA                                             



                                                            SDP po prvi puta u "vlasti"

Na toj istorijskoj sjednici, izabrano je novo ,privremeno rukovodstvo Optinskog vijeća,u kojem je za predsjedavajućeg izabran vijećnik iz reda SDP,Nusret Salkić,inače šef  kluba ove partije.
U to vrijeme SDP je imao 3 vijećnika,pored gore spomenutog Salkića, bili su Nihad Livadić-Dugi i Salem Kevrić, koji je u to vrijeme obavljao i funkciju zamjenika šefa financija u Opštini.


                                             Ko je pokrao pečate Opštinskog vijeća

Nakon preuzimanja vlasti,novoizabrano rukovodstvo,obraća se sekretaru u svrhu preuzimanja pečata i pravnih akata potrebnih za rad ove institucije.
Ali poraženi se ne miri sa porazom,i gore spomenuto krade (o tome su pisali mediji) i sklanja na samo njima znano mjesto,čime onemogućuje rad legalno izabranom rukovodstvu


                                 Ko je kriv za neuspjeh nove koalicije

Nadmudrivanje,taktiziranje kao i međusobne optužbe trajali su nekih mjesec dana.
Viječnici iz reda SDP,tražili su pravnu pomoć od viših organa ove partije,kantonalni i glavni odbor,ali se već u samom startu primijetila njihova nezainteresovanost da se uključe u ovaj problem.
Zašto je to tako bilo,teško je zaključit.

Vrijeme,pravnih igara,iskoristili pripadnici aktuelne vlasti,kada su vrbovali jednog člana novoformirane skupštinske većine,čime se mijenja odnos snaga,što je bilo dovoljno za nastavak mandata.

I ovo je,jedan od razloga koji je unio razdor unutar Čelićkog SDP-a

U slijedećim nastavcima
Ko je bio za a ko proti koaliranja sa onima koji su izigrali povjerenje SDP prilikom preuzimanja vlasti u Opštini
Kako,na koji način i zašto dolazi novi kandidat za najveću funkciju izvršne vlasti u Opštini.
Ko je lobirao za njega
Ko je glasao,a ko nije,za tog kandidata.

10. 1. 2020.

Elektro stub na srednjovjekovnim kostima u Čeliću





Čelić je općina na sjeveroistoku Bosne. Jedno od naselja u okviru ove male općine su Vražići. Jedna od osobenosti Vražićkog kraja su srednjovjekovni nadgrobni spomenici – stećci, u narodu ovdje poznati i kao „mađarska groblja“ koja govore o kontinuitetu nastanjenosti ovog područja još od srednjeg vijeka. Posebno je interesantna nekropola na lokalitetu Do gdje se nalazi izuzetan stećak sa natpisom pisanim bosančicom. Čelić je čini se ponosan na njega pa su ga jednom stavili i na naslovnu stranu lokalnog glasila.


Međutim, 2016. godine prilikom zemljanih radova na iskopu temelja za postavljanje trafo stanice na ovom lokalitetu u Vražićima, u neposrednoj blizini stećka sa natpisom, na dubini od oko 1,2 metra, pronađen je ljudski skelet. S obzirom na kontekst, vjerovatno je riječ o skeletnim ostacima ljudi iz srednjeg vijeka koji su pokopavani na ovoj lokaciji. Inače, riječ je o malom uzvišenju što je tipičan položaj za jednu nekropolu sa stećcima.


I tu je sve stalo. Općina nije reagirala. Zavod za zaštitu spomenika Tuzlanskog kantona nije reagirao – a znali su za ovu nekropolu. Obilazili su je o čemu je pisano na internetu. Niko nije reagirao. Zašto? Do kada će nadležne institucije zatvarati oči nad ovako očitim uništavanjem baštine?
Ubrzo je na zemnim ostacima našeg srednjovjekovnog pretka podignut stub elektro-energetske mreže. Osim toga, pored njega prolazi i makadamski put – direktno preko nekropole i skeleta. Vjerovatno se na putu ili pored njega nalazio stećak sa natpisom koji je znatno ranije pomjeren. Možda su ovo upravo skeletni ostaci pokojnika koji je ležao ispod njega. Primjera je još mnogo. Nažalost.


Zahvaljujemo se savjesnim pratiocima naše stranice koji su nam ukazali na ovo nedjelo i poslali fotografije. Ukoliko imate i vi ovakvih primjera pošaljite nam da iste objavimo.

27. 8. 2019.

Čelićka čaršija nekad-Zanatlije kojih više nema





               Čaršija je dio grada koji odražava identitet ili duh grada, ima ulogu duše i srca grada, rekosmo, a čelićka je čaršija srce i duša Čelića. Stara narodna poslovica kaže “grad gradom čine ljudi”, odnosno da čaršiju čine ljudi, a čelićka čaršija je oduvijek imala vrijedne domaćine, učene i poznate ljude te će neki od njih biti spomenuti u ovom tekstu.

Od zanatskih radnji u Čeliću su bile radnje kolarnice koje su držali braća Azem i Sejdo Hamidović, kasnije braća Jozo i Ivica Kamenjašević, kovačnice Đoko i sin mu Niko, Marko Gavrić, Mahmut Ahmetović, Ramo Plavić i Aljo Patković koji su pored ostalih poslova vršili i potkivanje konja. Brijačnice su držali: Mujo Vejzović i Smajl Mešić, u čijim je brijačnicama pored šišanja i brijanja vršeno i vađenje zuba, kao i kalupljenje fesova. U obućarskim radnjama u kojima je vršena popravka obuće, izrađivane su cipele i papuče za muškarce i žene, a držali su ih Omer Ćerimagić i Avdo Ribić. Kasnije je obućarske poslove obavljao Rešo Semizović, koji je od automobilskih guma radio opanke koji su se zvali “Rešinovci”. Nakon njega ovaj posao su preuzeli Bajro Gačević i Ibrahim Ljaljić. Zatim, torbe od kozje dlake (kostrijeta) radio je u svojoj kući neki Pavle, te neki Ranjko je izrađivao razne predmete tzv. “đinđuraš”

Baština TK
Meksida Kahrimanović prof
Mujo Čavalić

26. 8. 2019.

Jedna priča iz starog Čelića - Kakvu je prijetnju šoferu kamiona uputio hodža Brođo


alt

























Puno je anegdota o "Brođi", kao što je i ova: - Pričaju da je pedestih godina bilo nemoguće kretanje iz grada na selo i obratno, zbog nedostatka prevoznih sredstava. Vjerski službenici su po potrebi svoje službe bili prinuđeni ići u razna mjesta. Tako je i rahmetli Brođo poslom iz Čelića morao u Lopare, tadašnje središte općine. Kada je obavio posao, stao je pored puta sa još nekim ljudima čekati kakvo vozilo da naiđe (to je bio obično kakav kamion), i da se prebaci nazad. Vrijeme se je oteglo čekajući, a čekalo se i po pola dana. Tako je pored mnogih šofera koji nisu stali, zaustavio se jedan kamion. Šofer, obično goropadan i nekulturan, videći brojne "putnike" kako čekaju da "uskoče" u prikolicu, svima je dozvolio, a videći hodžu u ahmediji je rekao:
- Vi ulazite, a ti nećeš!
- Kako neću, moram se prebaciti u Čelić!
- Rekao sam, ne!
I kvita - uzviknuo je šofer.
Ostali    su   ponizno   zamolili   šofera   da   ga   primi, obećavajući ovo i ono.
Šofer je u jednom trenutku popustio i dreknuo: - Penji se!
Penjući se Mehmed ef. je dodao poluglasno:- Samo da me nisi primio, ja bih znao šta bih učinio!
Šofer koji je jedva dozvolio da se hodža ukrca na kamion, dreknu i dohvati željeznu šipku - kurblu i reče: -Šta bi to ti učinio, 'odža! - Ma, morao bih pješke, druže -odgovori Mehmed ef

Abdulah Bosnić



26. 6. 2019.

Ko je bio Ahmet Kobić Kobo

Uveče se sa terena vratio obavještajni oficir odreda, Leon Fliker Luka, i iznio utiske sa razgovora sa grupom seljaka iz Brnjika.Čuo je  tom prilikom da su se neki mještani uplašili neprijeteljske ofanzive, a ima ih koji se dobro drže. Takvih je,utisak je njegov, više.
- Malo je muslimanskih sela na Majevici - komentariše Dojčin -tako dobrih kao što je Brnjik, zahvaljujući  Ahmetu Kobiću - Kobi. On je iza sebe ostavio partijsku organizaciju u Brnjiku i Vražićima, koja je radila ne samo u svojim već i u okolnim selima.
Sin tog poznatog revolucionara, Dževad Kobić, komadant je 4. bataljona našeg odreda, a mještani Brnjika su, koliko su god mogli, štitili srpski živalj od čeličkih ustaških zlikovaca. Čak su seljaci iz okolnih srpskih sela donosili djevojačko ruvo, ili pojedine vrijedne stvari i krili ih po muslimanskim kućama u Brnjku i Vražićima. To su bili duboki tragovi djelovanja Kobe.

Rođen u bogatoj porodici u Brčkom, Ahmet Kobić je  još kao mladić čitao klasičnu i savremenu naprednu literaturu i brzo se opredjelio za rad u revolucionarnom  radničkom pokretu. Već 1927. godine postaje član KPJ i idejama koje zastupa zrači ne samo u Brnjiku, gdje je živio, nego i u čitavoj Sjeveroistočnoj Bosni. Osvajao je simpatije i povjerenje radnika i seljaka, pa i  jednog broja imućnih ljudi, iako je imao veliki posjed sa voćnjakom, Kobo nije iskorišćavao  radnu snagu seoske sirotinje već ih pomagao dajući im zemliu  da je obrađuju bez ikakve naknade.

Znao je cijele noći provesti u razgovoru sa seljacima iz okolnih sela, pristiglih u
njegovu vodenicu da melju žito. Onako blagorodan, sa ljudima prisan,  jednostavan u priči i častan u svakom pogledu, djelovao je na ljude, zbližavao ih i upoznavao s idejom KPJ, koje je na svojstven način znalački tumačio. Svojim neposrednim djelovanjem i radom ubrzo je postao veoma cijenjen, a dobro poznat policiji. Ona ga je često hapsila i mučila, pokušavajući da u njemu slomi ono što je osjećao i postavio sebi kao životni cilj. Uprkos svim zlostavljanjima ostao je dosledan svojim idealima. Od suda za zaštitu države osuđen je na dvije godine zatvora - zato što je bio član KPJ i što je širio komunističku propagandu. Robijao je u Sremskoj Mitrovici.


Dostojanstveno je podnosio sve  teškoće prkoseći neprijatelju, čime je rastao njegov ugled kod poštenog srpskog, muslimanskog i hrvatskog življa. Zahvaljujući vlastitom životnom iskustvu i iskustvu drugih, koje je poznavao iz knjiga koje je čitao, činio je sve da ne dođe do vjerske netrpeljivosti među ljudima. Bilo je to od značaja za sprečavanje bratoubilačke borbe u  toku rata, naročito u Brnjiku, Vražićima i selima gdje je Kobo djelovao.

Ustanak protiv okupatora i ustaške vlasti 1941. godine, Ahmeta  Kobića je zatekao u Brnjiku, pa se oko tri mjeseca morao kriti u  tajnom skloništu, iako teže pokretan,stalno je održavao veze sa uticajnim ljudima u selu, čineći sve da ne dođe do bratoubilačke borbe. Njegova djeca: Jusuf, Dževad, Fadila, Mehmed i  Avdo,vaspitavani su u patriotskom i  revolucionalnom duhu. Odmah su krenuli očevim stopama, uključujući se u opštenarodni pokret za oslobođenje zemlje. Jusuf,
predratni komunista, poginuo je u borbi sa ustašama kod Čelića, u oktobru 1941. godine. Kada je Ahmet saznao za pogibiju sina rekao je: "Ovo je revolucija, koja ne može biti bez žrtava. Dosta ćemo mi morati krvi proliti i ljudi izgubiti dok pobijedimo neprijatelja."

Nekoliko mjeseci pred smrt, Ahmet Kobić - Kobo je na konju, prebačen u sjedište Majevičkog partizanskog odreda u Vukosavce, gdje se liječio i radio za NOP. Dolazili su mu ljudi iz Brnjika, Vražića, Humaca i Nahvioca - da traže savjet u zlo ratno doba. Od njega su često i članovi Štaba odreda i Okružnog komiteta KPJ za Majevicu tražili mišljenje o određenim problemima koji su se javljali. Njegovo iskustvo je u mnogim slučajevima bilo dragocjeno.

Ahmet Kobić je bio visokog rasta i dosta mršav uslijed bolesti. Volio  je, u Štabu odreda, da sjedi na tronošcu i prislonjen leđima uz toplu furunu. Svojim tihim i ubjedijivim glasom, u razgovoru s ljudima ulijevao je povjerenje u borbu i davao snage da se istraje u  teškoćama.
Smrt je pokosila Ahmeta  K o b i ć a- Kobu 13. februara 1942. godine u Vukosavcima. Ugasio se život revolucionara koji ni u najtežim momentima nije klonuo duhom, već je gledao u budućnost sa puno odlučnosti.