Nana Rabija iz Velina Sela u Karađorđevu se obrela iz ljubavi

Rabija Bećirović: Napustila rodno Velino Selo kod Čelića

Prije više od 50 godina najstarija Bošnjakinja iz ovog mjesta u Srbiji s mužem stigla u Karađorđevo

Na prste jedne ruke mogu se nabrojati Bošnjaci koji žive u Karađorđevu. To pitoreskno selo u blizini Bačke Palanke u historiji je poznato i kao mjesto gdje su prije 20 godina Slobodan Milošević i Franjo Tuđman pokušavali dijeliti Bosnu i Hercegovinu. Prije nekoliko dana bilo je i mjesto trilateralnog sastanka predsjednika Srbije, Turske i BiH.

U vrijeme kada su Tuđman i Milošević dolazili, prema papirima ovog bačkog sela, u Karađorđevu je živjelo desetak bošnjačkih porodica.

Knjige dalje kažu da je u Karađorđevu 2002. bilo osam Bošnjaka i jedan Musliman. Danas ih je još manje. Rabija Bećirević prije više od 50 godina došla je u ovo selo.

- Plakala sam. Moje dijete, ne pitaj me koliko sam dugo plakala. Nisam se mogla naviknuti. U moje Velino Selo kod Čelića, mogao si s kuće na kuću da prelaziš koliko je gusto naseljeno. A ovdje je sve široko počinje priču ova 81-godišnjakinja.

Goblen na zidu

Sjedimo za stolom, u njenom dnevnom boravku. Unuka Alisa marljivo čisti dok mi pričamo. Soba je skromna i puna uspomena. Na jednom je zidu goblen na kojem je džamija. Rabija nije sigurna o kojoj se džamiji radi, a ni goblen nije njenih ruku djelo.

- Izvezla ga je moja kćerka Sadija. Ona je udata. Za Mađara. Dobar čovjek. Imaju dvoje djece. Alisu zovnem da mi počisti kuću. A sin, moj unuk, zove se Alen - priča Rabija.

Na zidovima ramovi načičkani slikama. Neke u boji. Neke crno-bijele. Godine i ne utječu na njenu vitalnost, mada čine svoje.

- Uh, moje dijete. Pijem ti po četiri tablete dnevno. Imam ja još unuka. Prije mjesec dana rođeno je još jedno. Kako se ono zove, Alisa? Ma, dali su mu ime iz neke turske serije. Boga mi, ne mogu da se sjetim kako se dijete zove - kaže.

„Spašava“ je Alisa. Ali, ni ona ne može da se sjeti imena djeteta. Rabija se u Karađorđevu obrela zbog ljubavi. Doveo je njen muž Alija. On je mrtav već 12 godina, a Rabija priča da je Čelić morao napustiti zato što ga maćeha nikako nije voljela.

- Nisu se slagali, pa eto. Došli smo ovdje. Prvih nekoliko godina i ja sam radila. Ono, sezonski. Alija je dobio posao i počeli smo život ovdje. Išli smo ti mi i u Sarajevo. Prije rata, još! Imam familije i tamo. Đe su ono oni, Alisa - priziva Rabija unuku u pomoć. Alisa ne zna, ali se Rabija ne pometa.

- Išli smo i u Čapljinu. Bio je tamo jedan rođak u vojsci. Izvadimo mi njega od tamo, pa na Neretvu. A jeste hladna Neretva bila. Ali, Boga mi, ostadosmo mi tamo osam dana. Ponijeli smo šator, one krevete na rasklapanje, hrane za dva-tri dana... Bio tu i neki hotel i tamo neka porodica. Taj je čovjek imao dva sina... Gladni oni, jede im se pita. Šta ću ja, kažem im da donesu brašna i skuham burek. Baš im se svidjelo.

Kažu mi: „Rabija, samo ćeš nam pite kuhati sad“. Donesite vi sira, skup je burek, kažem im - prisjeća se Rabija. Ona živi s mlađim sinom Suadom. U vrijeme naše posjete on je bio na poslu.

- Nije ženjen. Ja ga nagovaram da se ženi, ali kad vidim ovo današnje žensko, bolje da se ne ženi. Neće one da rade. Cure vole piti, pušiti, spavati dugo... šta će mu takva. A možda da nađe neku tamo kod nas, u Bosni - kaže Rabija.

Pričom se okreće prema starijem sinu Husi. - On je radio u miliciji u Novom Sadu. Jedan dan, dođe on kući, umoran, nešto nije dobro. Ode u kupatilo, padne i razbije glavu. Umre nakon toga. Oženjen je bio Srpkinjom. Nudili su nam iz MUP-a da ga ukopamo gdje hoćemo. Žena njegova zamolila je da ga ukopamo u Novom Sadu.

Rekla nam je: „Ako je tu, moći ćemo ga obilaziti, a kad ćemo otići u Bosnu.“ I jeste tako. A ja bih ipak voljela da me u Bosni sahrane - kaže.

Dodaje da je član Islamske zajednice u Novom Sadu i da plaća članarinu. Ratni joj je period, kaže, bio težak kao i svakome drugom.

- Čula sam da su tamo neki vojnici pričali da nas treba izbaciti iz stana. Ali, mi nikad nismo imali nikakvih problema. To što sam ja muslimanka nikad mi nije ovdje bio problem. Uvijek me pozdravljaju ljudi na ulici, pitaju kako sam. A mi u ratu nismo imali nikakvih problema što smo Bošnjaci. Padale su i bombe ovdje. Oni neki avioni gađali. I mi, kao i svi ostali, bježi na tablu. Strah nas u kući - priča Rabija.

A tabla je termin za njive. Pukla ravnica kao tepsija. Samo međa obilježena stablima i šuma, ponegdje, prekidaju čisti pogled u daljinu. Rabija nastavlja svoju priču. U Bosnu je, kaže, išla prije tri godine. Odatle i svjedočenje slika džamije poslanika Muhammeda, a. s., na crnom platnu visi iznad televizora.

Ode i vjera

- Ode Suad u Čelić ponekad. I donese nam kobasica, salame... uh, baš im je dobra kobasica. Bez svinjetine! Nikad ti ja, dijete, nisam jela svinjetinu. Onaj jedan doktor kaže mi da ne smijem jesti svinjetinu, ni mast, savjetuje da se čuvam masnoća. Ma, dijete moje, kažem ja njemu, ne jedem ti ja to. Nikad nisam - priča ona.

Pitamo je sastaju li se i druže Bošnjaci u Karađorđevu.

- Nekad je to bilo ponekad. Sad nas je sve manje. Svi idu odavde. Ode i naša vjera. Kriza je. Otkazi kaže. Rabija svako malo pogleda na sat. Očekuje sina Suada da dođe kući.

- Uvijek se brinem kad je ovako na putu - kaže. A Suad je, kako nam je objasnila, otišao do susjednog sela da autobusom razveze radnike.

- Evo ga, sad će on, za tri minute - kaže Rabija.

Ponavlja ono što je rekla već nekoliko puta. I navaljuje da jedemo. Rabija nas ispraća kako nas je i dočekala širokim osmijehom. Gleda nas sjetnim plavim očima. Istim onim kojim pogledom traži kad će se Suad pojaviti.

Sačuvala bosanski jezik

Rabija je, uprkos decenijama života u Karađorđevu, sačuvala bosanski jezik.

- Svako drži do svojega. Ja nisam mijenjala govor. Što bih? Kaže mi jedna baba: „Pa, ti izmijenila govor!?“ Nisam ja, Boga mi. To je moje kaže. Ipak, ponekad joj promakne koja riječ na ekavici.

Tri nišana

Na lokalnom groblju, kaže Rabija, nedavno su ukopana još tri Bošnjaka. Listamo imena ljudi koje smo našli u telefonskom imeniku Karađorđeva.

- Ahmet je umro. Bio je oženjen Srpkinjom. Ona živi ovdje sa sinom Zijadom. Umro je i Alija. Žena mu se odselila odavde. Otišao je Hamzija. Vratio se u Makedoniju. Ramadan je otišao nazad u rodni Prizren. Jedna žena vratila se u Banju Luku. Rusmo je skoro umro. Bio u Bosni i tamo ostao - kaže Rabija.

Redovne gozbe za Kurban-bajram

Rabija kaže da za svaki Kurban-bajram pravi gozbu. - Zakoljemo kurban, ja napravim svega - pita, ispečem mesa, napravim baklavu i pozovemo prijatelje. Bude ih ovdje i petnaest. Ručamo, večeramo, smijemo se, pričamo. Ima svakakvih vjera, najviše Srba. Svi me paze kao svoju majku i uvijek je bilo tako. Pazimo se. Jeste, znam da su došli ljudi nakon ovog rata. Oni iz Krajine. Fini su. Tu živi nekoliko porodica, nedaleko od mene. Uvijek me pozdrave kad naiđu - priča Rabija.

Pitamo je ima li neslaganja s nekim od Bošnjaka.

- Nema! Ima jedan. On je pijanac. Prgav kad popije.Galami. Psuje. Vrijeđa. Nećemo da se družimo s njim - kaže.

„Alisa u zemlji čuda“

Cijelom razgovoru s Rabijom, unuka Alisa, curetak od petnaestak godina, prisustvovala je radeći po kuhinji i dnevnom boravku. Iznenadilo ju je naše pitanje da li je ikada imala problema u školi zbog imena.

- Nikad. Moje ime je po Alisi iz zemlje čuda. Niko mi ne pravi probleme zbog toga. Ni meni ni bratu Alenu - kaže.
Otac Jovan potomak je porodice vojvođanskih Mađara. Razumije, ali ne zna govoriti mađarski. Alisu nije naučio taj jezik.

Karađorđevo selo kao da umire

Iako u ravnici, Karađorđevo nije lako naći. Čak i u samoj Bačkoj Palanci putokaza za to selo nema. Tek put ka Iloku otkriva ovo selo. Još je kompliciranije naći rezidencijalni objekt koji je nekada koristio Tito, a kasnije Slobodan Milošević i ostali predsjednici Srbije. Rezidencijalni kompleks prostire se na 440 hektara površine. Ograđen je oronulom bijelom ogradom, a čuva ga Vojska Srbije. Sve je oronulo, pa i zapušteno, mada čisto. Slika je još sumornija u samom selu. Karađorđevo kao da umire. Starosna dob u prosjeku je 40 godina, dosta je samaca - skoro polovina stanovništva.

Život je stao prije 35 godina, kada je ovaj kraj doživio ekonomski bum. Tada je „Vojna ustanova Karađorđevo“ imala stotine uposlenih. Hranom je snabdijevana cijela nekadašnja JNA. Danas je od svega ostala bijela oronula zgrada u centru sela, građena u tipičnom jugoslavenskom stilu zadružnog doma - mračna i hladna prostorija.

Ljudi u njoj su ljubazni, ali ogorčeni. Otkaza se plaše više nego bilo kakve nepogode ili rata, plaće su niske i neredovne