Bilo bi preopširno da opsisujem moguće tipove ljudi koji se mogu nazvati strancima majevičkim, ali moram da naglasim da ih ima svih starosnih dobi i uzrasta i da žive na svim kontinentima osim Antartika (ako nije neki i tamo zalutao kao član neke ekspedicije). Zajedničko im je da su ponikli na Majevici i rasijani po svijetu vjetrovima koji odnose ljude, a donose prazninu kako u srcima onih ostaju tako i u srcima onih koji odlaze. Jedan takav vjetar, ne sjećam se tog vremena imao sam tek dvije godine, je odnio i mog oca na krajnji sjever Njemačke. Pamtim tek onu godinu kada se pojavio kao stranac u mom životu i poremetio svojim prisustvom ustaljeni red koji je do tada vladao. Shvatio je brzo da ga se pomalo plašim i da ne umijem da mu se radujem, kao što većina djece gastarbajtera nisu naučili da se raduju roditeljima koji se vraćaju iz pečalbe, jer im je nametnuto da se raduju poklonima koje će dobiti.
Bio je to početak kraja idiličnog siromaštava u kome je živjela većina stanovnika našeg rodnog kraja, osim par činovničkih porodica koje su postojale u Loparama. Bio je to početak vremena u kome ćemo stasati polako se pretvarajući u konzumente koji će usvojiti tudje običaje zaboravljajući polako svoje kako one svakodnevne tako i one koji su nam pomogli da ostanemo ono što jesmo uprkos vijekovnom ropstvu.
Dakle, prvi čovjek u mom životu koji se mogao nazvati strancem majevičkim bio je moj otac, jedan od miliona u armiji gastarbajtera koji su izgradjivali posleratnu Njemačku i jedan od onih koji su medju prvima upakovali par krpica i otišli u nepoznato da svojoj porodici obezbjede pristojan život i mogućnost da kao on ne odlaze u pečalbu.
Posle njega otišli su i ostali znani i neznani i stigli do najudaljenijh tačaka na kugli zemaljskoj, a mi smo rasli u ubjedjenju da nikada nećemo morati da krećemo njihovim stopama jer nam je omogućeno da se školujemo i odrastemo uhranjeni, za razliku od naših roditelja koji su do početka šesdesetih pa i sedamdesetih godina prošlog vijeka bili hronično neuhranjeni (ne izmišljam, dobio sam ovaj podatak iz arhiva, a glasi da je najčešći uzrok bolesti kod nas bila neuhranjenost).
Stasali smo u onakve ljude u kakve smo mogli da stasamo u vremenu u kome smo živjeli. Odgajali su nas na jednoj strani djedovi i bake, dobronamjerni i nježni, ali zbunjeni vremenom u kome žive, a na drugoj strani sistem koji je nametao da je sve što je staro, tradicionalno, vjersko i nacionalno, automatski ružno i zaostalo, a da su države u kojima rade naši roditelji i srodnici trule i pokvarene.
Odrastali smo uvjereni da nećemo morati da odemo u te trule države iz kojih dobijamo skupe poklone iako je tamo sve ružno i trulo, ali smo se ubrzo uvjerili da ćemo morati i sami u pečalbu pošto je država u kojoj smo živjeli bila osudjena na smrt iako to mi nismo htjeli da prihvatimo niti mogli da razumijemo. Ipak, shvatili smo da moramo da odemo, tako se broj stranaca povećao.
Postali smo ona vrsta ljudi kojoj smo se du juče podsmijevali, iako smo im često zavidjeli, pa smo ih nazivali; Jugošavabama, Jugovićima, gastarbajterima ili jednostavno strancima.
Država se raspala, umrla u agoniji, a njeni poslednji smrtni trzaji, grčevi u kojima je umirala odnijeli su stotine hiljada života i stvorili još veći jaz izmedju onih koji su otišli i onih koji su ostali. Za razliku od ranijih vremena kada su odlazili oni koji su morali da odu, došao je trenutak da u našem zavičaju ostanu oni koji ne mogu ili nemaju gdje da odu.
Još uvijek se oni koji su otišli nazivaju; Jugošavabama, Jugovićima, gastarbajterima, ali sad najčešče stranicima i kako vrijeme prolazi terimi kao što su Jugošvabo, Jugović i gastarbajter polako nestaju i stranac zauzima njihovo mjesto. Stranac, čovjek koji je stranac u zemlji u kojoj živi pa i onda kada se tamo rodio ili su mu se čak i roditelji rodili, stranac je i na Majevici i onda kada je u pečalbu otišao kao odrastao čovjek. Stranac je u vlastitoj porodici, stari roditelji ga gledaju sumnjičavao i vrebaju na svaku tudju riječ koju je usvojio, pa ga nijemim pogledima kore što je jezik pokvario. Stranac je medju rodjacima koji ne umiju da se raduju njegovom dolasku ako on nije propraćen poklonima. Stranac je kad kupuje ili ode u kafanu da nešto popije jer svi trljaju ruke u nadi da će se ponašati kao ovca kojoj je runo otežalo pa je vrijeme da dodje neko da ga runa oslobodi.
Godinama lupam glavu kako da spojim dvije polovine iste jabuke. Kao jabuku vidim moj narod, one koji su ostali kao jednu polovinu, a one koji su otišli kao drugu polovinu jabuke, ali ne nalazim riješenje jer su ove dvije polovine nastavile da se razvijaju nakon presijecenja pa više ne mogu da se spoje na mjestu gdje su presječene jer svaki put kad pokušam da ih približim pojavi se riječ; stranac i pokvari mi sve zamisli.
Iznenada prošle godine sam umjesto te riječi sa kojom se na žalost već identifikovao čuo riječ koja se niotkuda pojavila, a koja opisuje sve nas koji smo otišli. Neko je, umjesto; stranci za nas rekao; NAŠI: Odjednom, istina stidljivo i još uvijek rijetko; naši zamjenjuju strance. Iako se riječ stranac čvrsto usidrila u umovima kako onih koji su ostali, tako i onih koji su otišli, postoji nada da će se izraz NAŠI izboriti za svoje mjesto i da ćemo umjesto da budemo tudji ostati svoji.
26.12.2011
Miodrag Lukić http://www.lopare.net/kolumna/153-stranac-majeviki
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.