PRIČA O LEGENDI AHMETU ĆURTI

http://www.ratkovici-x.com/ratkovici/457-pria-o-legendi-ahmetu-urti.html

Renovirani Ćurtin bunar

Kad pođeš prema centru sela, naići ćeš na prvu uzbrdicu i pored nje sa desne strane ćeš vidjeti betonsku cijev.

To je seoski bunar. Pored te cijevi, u većini slučajeva, mogao si vidjeti srednjovječnog čovjeka, srednje visine, neobrijan sa prosijedom bradom. Na njemu su najmanje tri kratka sakoa, ako je ljeto, i neke pocijepane cipele.

Pantalone su ponekad na mjestima progledale ili već zakrpljene. Sa limenom kanticom je izvlačio vodu iz bunara i onako bez ikakvog razloga bacao naokolo.

Kad ispruži ruku da podigne onu kanticu, onda se vidi da na sebi ima tri kaputa, jer su rukavi onako stepenasto poredani i malo ulojani. Zimi bi preko toga obukao dugi zimski kaput, a cipele bi zamijenio nekim starim zavračenim čizmama. Obično u ustima ima poluispušenu cigaru.

Ikona RatkovićaSkoro čitav dan sa tom kanticom vadi vodu iz bunara i baca unaokolo. Bacao bi i po cesti.
Zimi se na toj uzbrdici uhvati led, pa imaš problema da je savladaš,bez obzira sa koje strane dolazio.

Obično svi prolaznici ga pozdrave i pitaju ga zašto baca tu vodu,a on kaže: ”Pa et, pa et!”
Ponekad mu dođe pa krene ulicom i otvara komšijske kapije.
Kaže da treba da stoje tako kako bi oni mogli unići u avliju. Kad ga upitaš o tome ko su oni, on odgovara;”Pa,oni!”
Često se mogao vidjeti kako onako potišten, malo naguren, šepajuci na jednu nogu tetura put Čelića ili Brčkog.
Taj se nije volio voziti autobusom. Kaže da mu je pješke bolje. Kad ga upitaš pa zašto bolan tako, on uvijek odgovara: ”Pa et, pa et!”
Počesto dogura do seoske čitaonice u centru sela, sjedne za jedan stol, zapali cigaru i mirno posmatra šta se oko njega dešava.

Obično je sjedio sam. Onako nešto odmahuje rukama, uvrće šakom i nešto priča. Da li sam sa sobom ili sa nekim iz njegove maste, to samo on je znao.

Ahmet zvani ĆurtaAko ga ponudiš pivom rado to prihvati i opet kaže: ”Pa et, pa et!” Preko dana u samo njemu poznati vakat pronosio bi na ramenu friško osječeno stablo mladog drveta. Donosio bi to drvo u selo i onako uspravno slagao pored svoje kuće. Naslagao ti je on tih drva da se može grijati više godina. Drva je donosio iz svoje šume koja se oko dva kilometra nalazila poviš sela.

Nikada drvo nije nosio istim putem. U toj šumi je imao napravljenu kolibu u kojoj je boravio u njemu znano vrijeme. Koliba je ispletena od pruća i drva, prekrivena papratim. U njoj je imao poredane konzerve raznih veličina, kosti životinjskog porijekla, suhe tikve. Poredan oblasti kamen. Napravljen puteljak do WC-a. Sve je to zavijeno paučnom i nekom njegovom tajnom. To je bilo njegovo carstvo. Kad ga pitaš što je napravio tu kolibu u šumi on odgovara: ”Pa et, pa et!” Kad ga pitaš šta će mu tri sakoa po ovoj vrućini, on ogovara : ”Pa et, pa et!” Bilo šta da ga pitaš uvijek je odgovarao: ”Pa et, pa et!”

Kad je izbio rat i uspostavljene linije odbrane, to za njega nije predstavljalo problem. On ti je i dalje išao svojim putevima.

Kad bi se njemu približio zaudarao bi na znoj i dugo neokupano ljudsko tijelo. Zato su mnogi izbjegavali da sjednu za sto i sa njim popiju piće ili da duže borave u njegovoj blizini.

Nakon rata nije dugo prošlo, Ahmet zvani Ćurta se nije pojavljivao, nije bacao vodu, nije nosio drvo, nije išao u čitaonicu na pivu ili pješice put Čelica ili Brčkog. Šta se desilo sa Ahmetom? Pa Ahmet se razbolio i umro. Pa sta mu bi? Zašto je umro? Odgovor bi mogao biti: ”PA ET, PA ET!”

Musafir, Oktobar 2011