Panorama župe Drijenča

Drijenča, rodno selo moje


Nema mačke ko naše Drenačke,

A ni snaše ko Drenačke naše,

Ni djevojke ko naše Pervojke,

I Brčinke lijepe su plimke,

sve su lijepe i drage su nama

i u Bučju i na Kulicama,

U Drijenči lijepa je svaka,

iz Božića s Brda i Toljaka,

Zaseoka devet Drijenča ima,

tud smo nekad išli po sjelima,

Lučićima, Martinovićima,

Dalginama i po Dugonjima,

Zaseoka devet Drijenča tvoji,

Zaseoci lijepo joj stoje

DRIJENČA je rodno selo moje!





(Marko Bojić)

Kao da je netko dobro zažmirio i po sjeveroistočnim obroncima Majevice, po njezinim brežuljcima i dolinama, rasuo tristotinjak kuća raspoređenih u deset zaselaka koji se zovu Kolice, Martinovići, Dugonje, Brdo, Lučići, Dalgine, Toljaci, Brčine, Perivoj i Bučje, koji čine selo Drijenču i istoimenu župu Sv. Ante Padovanskog. Područje koje pripada župi vrlo je prostrano, a njezini su zaseoci razbacani po kosama i stranama oko rječice Drenačice. Navodno je, prema legendi, Drijenča nekad bila mala i sva pored puta, ali su se mještani odande preselili u okolne šume kako bi izbjegli pritisak i kontrolu čitluk-sahibija.

Drijenča je udaljena od Tuzle oko 25 km i do nje vode dva podjednako loša puta: jedan preko Brežaka i Obodnice, a drugi preko Doknja. Ipak, kada se do nje dođe, teško se može ostati ravnodušnim zbog doživljaja mira i ljepote netaknute prirode koja, kako to na jednom mjestu lijepo kaže francuski filozof Pascal Bruckner, utjelovljuje neku pravilnost, neki sklad koji dokidaju kaos i samovolju metropola, ma o kojem se godišnjem dobu radilo. Ipak, osobita je u jesen kad svaki list svira svoju melodiju i boji svoju boju.



Pogled unatrag



Arheološka istraživanja ovoga i okolnih područja pokazala su da je prostor Drijenče bio naseljen još u mlađem kamenom dobu, premda danas nema vidljivih spomenika iz tako daleke prošlosti. Tek je srednji vijek iza sebe ostavio vidljive dokaze da se Drijenča prostirala po teritoriju koji zauzima i danas. Tako se na kosi iznad Perivoja nalazi srednjovjekovna nekropola Grobljice s nekoliko stećaka na kojima su grubo uklesani znakovi križa, mača ili polumjeseca. Također se između Drijenče i Nahvioca, na lokalitetu zvanom Nišan, nalazi staro groblje s grobovima obilježenim stupovima na kojima se nalaze križevi. Staro je naselje vjerojatno propalo pojavom kuge od koje je selo potpuno stradalo, a obnovili su ga najvjerojatnije došljaci iz okolice Žepča. Danas se zna za tri kužna katolička groblja u Drijenči.

Što se tiče broja stanovnika, on je kroz povijest varirao. O tome imamo više pisanih izviješća u franjevačkim kronikama i šematizmima. Tako biskup fra Pavao Dragičević u svom izviješću navodi da godine 1742. župi Soli pripada i selo Drijenča koja ima sedam katoličkih kuća (kuća podrazumijeva jednu porodicu a više obitelji) i 104 katolika, od kojih je 75 odraslih osoba i 29 djece koja se još ne pričešćuju. Apostolski vikar fra Marijan Bogdanović navodi podatak da 1768. godine Drijanča, koja pripada župi Soli, ima 25 katoličkih kuća i 239 katolika, dok prema popisu fra Augustina Miletića iz 1813. u Drijenči ima 38 kuća i 326 katolika. U šematizmu provincije Bosne Srebrene za 1856. godinu Drijenča pripada župi Breške i broji 49 katoličkih obitelji i 331 člana, a već 1877. ima 60 obitelji i 480 katolika. Prema šematizmu za 1932. Drijenča broji 911 katolika, a 1959. je imala 1. 251 katolika.

Dana 12. lipnja 1986. utemeljena je odvajanjem od župe Breške nova župa sv. Ante Padovanskog u Drijenči i dana na upravljanje franjevcima Bosne Srebrene.



Društveno-političke prilike



U upravno-administrativnom pogledu Drijenča je do zadnjeg rata, po nekom čudnom ključu, bila jedino selo nastanjeno hrvatskim i katoličkim stanovništvom koje je pripadalo općini Lopare i, kao takva, uvijek bila na margini društvenih i političkih zbivanja što se itekako odrazilo i na ekonomskom području, posebno u pitanju infrastrukture. Bilo je nemoguće ostvariti ikakav napredak pa je veliki dio radno sposobne populacije odlučio potražiti bolji život izvan granica domovine, najčešće u zemljama zapadne Europe, budući da ostanak u Drijenči i bavljenje stočarstvom i poljoprivredom nije obećavalo perspektivu. Emigracija je postala još intenzivnija kad je već bilo evidentno da Bosni i Hercegovini neizbježno prijete ratne strahote. U ratu je Drijenča bila crta razdvajanja i obrambeni zid iza kojega je stajala Tuzla koju bi bilo gotovo nemoguće obraniti ukoliko bi taj zid bio probijen. Stoga je gotovo cijelo vrijeme bila na udaru i pretrpjela poprilična razaranja, a za nju su sedmorica Drijenčana – vojnika i živote dali. Civilnih žrtava, na sreću, nije bilo.

Nakon rata Drijenča je pripala općini Čelić, opet kao jedino katoličko i hrvatsko selo, a njezin položaj ni sada nije puno bolji od onog predratnog. To je potaknulo novi val iseljavanja, posebno stanovništva mlađe dobi. Tako je od 1.984 stanovnika, koliko ih je bilo prema popisu iz 1991. godine, ostalo jedva 500, a i taj se broj iz dana u dan smanjuje, kako zbog novih iseljavanja tako i zbog većeg broja umrlih nego rođenih.



Preko lijepog do smisla



No, i oni koji su Drijenču napustili (nadamo se, privremeno!) nisu je zaboravili, nego čine sve kako bi se popravilo ono što je ratom uništeno i napravilo ono što nikada, stjecajem različitih okolnosti, nije ni bilo napravljeno. Značenje ovih ljudi možda ni povijest neće registrirati. Uostalom, ljubav se i ne može izraziti količinski.

Zahvaljujući ponajprije bivšem župniku, pokojnome fra Marku Kobašu, koji je bio pokretač gotovo svega pozitivnog što se u Drijenči događalo za vrijeme njegove dvanaestogodišnje pastoralne brige za ovaj narod, izgrađena je nova župna crkva posvećena sv. Anti Padovanskom. Na mjestu gdje je nekoć bila stara, u ratu dobrano stradala crkvica, iznikla je nova za koju je projekt izradio tuzlanski arhitekt gosp. Juro Pranjić, a sredstva za gradnju najvećim su dijelom dar Drijenčana, uglavnom onih zaposlenih u inozemstvu. Crkva, doduše, nema osobite umjetničke vrijednosti, ali da pokaže kako u Drijenči ne uspijeva samo duhovna osrednjost, fra Marko je, posredstvom prof. fra Mirka Jozića, za uređenje unutrašnjosti crkve angažirao eminentne hrvatske umjetnike: Đuru Sedera, Milu Blaževića i Blaženku Salavardu. Tako je čudesni spoj umjetničkog i religioznog, lijepog i svetog ostvaren i u Drijenči. A tu govoriti o umjetničkim djelima, znači podrazumijevati da je umjetničko blago više od blaga, više nego u drugim zemljama, više nego i na mnogim mjestima u Bosni i Hercegovini. Ondje gdje putovi završavaju, ondje odakle ljudi stoljećima samo odlaze, a vraćaju se samo rijetki, entuzijasti i franjevci, ondje tražiti umjetničku vrijednost ravno je snobizmu ili pak želji da se kratki čovjekov život radom i smislom sublimira i ovjekovječi.

Na prozorskim otvorima u apsidi crkve postavljena su dva vitraja akademskog slikara Đure Sedera: sv. Franjo i sv. Anto (300x100 cm). Između njih svoje mjesto nalazi križ (260x210 cm, korpus 215x115 cm) izrađen u drvetu, rad akademskog kipara Mile Blaževića. Blaženka Salavarda je na zidnim plohama ispred prezbiterija izradila dva mozaika u umjetnom kamenu s motivima Uskrsnuća i Krštenja na Jordanu (300x175 cm). Ista umjetnica je u mozaiku napravila i četrnaest postaja križnog puta.

Nekolicina Drijenčana financirala je i izgradnju kalvarije, četrnaest postaja-kapelica koje je također projektirao arhitekt Juro Pranjić, a koje su postavljene duž prometnice od župne crkve do župnog groblja i tako, premda nevelike umjetničke vrijednosti, čine na izvjestan način vezu žive župne zajednice s pokojnim precima. Bolje veze između živih i mrtvih od Kristova križa nije se moglo ni pronaći, budući da je on veličanstveni sudac i živih i mrtvih i sigurnost po kojemu su i nebo i zemlja prostori iste pravednosti i ljubavi. Neki u kalvariji nisu prepoznali pravu nakanu pa su već nekoliko puta na pojedinim kapelicama prouzrokovali oštećenja, stvarajući fantazme kako su one postavljene kao znak prkosa.

Drijenčani su, opet uglavnom oni koji su na privremenom radu u inozemstvu, financirali i asfaltiranje glavne prometnice kroz selo. Do kraja 2008. godine Drijenča je tako povezana asfaltnom cestom od Kolica do Šibošnice, te tako priključena na mrežu asfaltnih puteva u općini Čelić. Projekt, doduše, nije završen, jer se očekuje spajanja s Gornjom Obodnicom i dalje s Tuzlom, ali smijemo se nadati da će se to u dogledno vrijeme dogoditi.

Za sada je stanje u Drijenči nemoguće oslikati vedrijim bojama, a glavni razlog za to je, ponavljam, raspršenost njezinih stanovnika diljem svijeta. U njoj su ostali samo oni koji ili nisu imali kamo otići s nadom da će im tamo biti bolje, ili pak oni kojima Drijenča izaziva osjećaj dragosti i ponosa što ih je Bog pozvao u život baš u njoj i kako i ovaj kraj skriva i pamti mnoge vrijednosti zbog kojih vrijedi ostati. Uostalom, ljepota svih krajeva svijeta mjeri se očima, a samo rodnog kraja dušom!

Leon KIKIĆ
zupabreske